DRUŠTVO SLAJDER
NAJČITANIJE U 2015. Luka i Veselinka Ivanović: Podigli desetero djece, tri sina fudbaleri
Uvaženi čitaoci, podsjetićemo vas na neke od tekstova koji su bili najčitaniji tokom protekle godine. Izbor za danas je reportaža nastala nakon posjete porodici Ivanović u Spužu.
Kada je sudbina umiješala prste i ukrstila puteve Luke i Veselinke Ivanović u Spužu prije 35 godina, nijedno od njih nije slutilo da će postati prepoznatljivi kao jedna od najbrojnijih i ,,najfudbalskijih“ porodica u Crnoj Gori. Luka i Veselinka su danas ponosni roditelji desetoro djece, koji su sada već odrasli ljudi. Najmlađi sin Igor ima 25, a najstariji Boris 35 godina. Odavno su se osamostalili, izgradili svoje porodice, a neki od njih imaju uspješne fudbalske karijere.
Ljubav i sloga
Na početku razgovora u domu Ivanovića u Spužu, naši domaćini se prisjećaju prvog perioda zajedničkog života. U izobilju je, kažu, bilo samo ljubavi i sloge, što je bilo dovoljno da se kuća ispuni dječjom radošću.
– Bilo smo mladi, meni tek devetnaesta, Luki dvadest druga. Ni u snu nijesmo pomišljali da izrodimo ovoliko djece. Ali, nikad se u životu ne zna kako će biti. Prvo su se rodili Boris i Bojan, pa kćerka Bojana, pa još dva sina Borko i Bogoljub. Svako zdravo i kako se poželjeti može. Onda smo odlučili da Bojani podarimo sestre, rodile su se Milena, Jelena i Ivana. Onda smo pomislili ako je već bilo hljeba za osmoro biće i za još dvoje, pa sam rodila Ivana i Igora – ispričala je Veselinka Ivanović.
Članak i porodična fotografija sjećaju kako je porodica izgledala prije 15 godina
Dodala je i to da su svi rođeni za nepunih deset godina, odnosno da je razlika od jednog do drugog najviše godinu dana.
– U kući sam imala pravi vrtić. Nikada nijesam dobila priliku ništa drugo da radim osim da brinem o djeci i budem domaćica, ali ne žalim zbog toga – kazala je ponosna majka.
Teže je danas
Luka je radio kao mašinista i vozač, a živjeli su i djecu podizali od te jedne plate.
– Lakše je nama bilo podizati desetoro djece sa mojom platom, nego što danas sa dvije plate izdržavaju četvoročlanu porodicu. Vesni je pomagala moja sestra, prvo smo živjeli kod mojih, baba i đed su pružali nesebičnu pomoć. Moja majka dok je bila mlađa putovala je i snabdijevala unuke garderobom i obućom. Imao sam dobru platu, bolje se živjelo nego sad – priča Luka Ivanović.
Supruga se nadovezuje da nikada nije imala problema sa djecom, bili su mirni i čuvali jedni druge.
Veselinka Ivanović: Za djecu i unuke ništa nije teško
– Nijesam imala mnogo vremena da ih mazim, prosto nijesam stizala. Uvijek su bili dobri, brinuli jedni o drugima, recimo Bogoljub je naučio Milenu da hoda. Bila sam im velika podrška kao što sam i danas, ali i oni meni najveća radost i životni uspijeh – kaže Veselinka i dodaje da su uvijek sa njom pričali o problemima.
– I tada je bilo djece iz dobrodržećih porodica, bilo ih je manje pa su bolje živjeli nego mi, pa su recimo, ako moje dijete nema najnovije i original patike, znali da ih zadirkuju: ,,Vas je desetoro, pa majka i tata ne mogu da vam priušte novu odjeću i obuću“. Ali, moja djeca nijesu se previše obazirala na to – ispričala je ona.
Dio fudbalskih trofeja sinova
Spas u sportu
Ivanovići kažu da su djecu usmjeravali na sport, igre i pravog djetinjstva nije falilo, što se, kažu, ne može reći za današnju djecu.
– Uspjeli smo da ih sačuvamo i izvedemo na pravi put zahvaljujući sportu, samo tako su odolijevali pritiscima društva i nijesu podlegli raznim porocima. Danas je mnogo teže biti roditelj u ovoj, takozvanoj, modernoj eri računara i pametnih telefona. Loše to utiče na djecu, veći su izazovi koji vrebaju iza svakoga ćoška- kažu naši domaćini.
Luka ističe da je njegovoj djeci fudbal u krvi, i akcentuje da su sinovi naslijedili njegov gen, jer je i on bio dobar fudbaler.
– Fudbal je kod nas glavna tema u kući. Ivan, Bojan i Igor profesionalno se bave fudbalom. O tome svjedoče ovi pehari i medalje. Ivan nam je u Kazahstanu igra za tamnošnji klub, Igor za ,,Rudar“, a Bojan za ,,Mornar“. A nerijetko se dešavalo da braća igraju utakmice jedan protiv drugog. To je za nas poseban doživljaj, kada smo na tribinama i bodrimo ih – kazao je Luka Ivanović.
Braća Ivan i Igor nerijetko su igrali jedan protiv drugog
Braća su imala ,,okršaj“ na terenu 2012. godine, kada se igralo finale Kupa u Podgorici.
– Igor je igrao za ,,Rudar”, a Ivan za,,Čelik”, dok je treći brat, tadašnji igrač, ,,Mogrena” sa tribina bodrio braću, ali navijao za ,,Čelik”. Moram da priznam da smo i mi navijali za “Čelik”. Dešavalo se da igraju dva ,,protiv“ jednoga, a u takvim situacijama uvijek sam znao da kažem ,,Bez obzira na rezultat ne mogu da izgubim” – uz osmijeh priča ponosni otac.
Nedostaje sin Ivan koji gradi uspješnu karijeru u Kazahstanu
Vole da se okupljaju za praznike, dođu zetovi, snahe i osmoro unučadi, u kući je, kako kažu, pravi cirkus. Za njih su praznici dani neizmjerne sreće, jer, kažu, bez velike porodice nema ništa.
– Da ste došli za Vaskrs, imali biste šta da snimite, skoro cijela se porodica okupila. Praktikujemo to za praznike. Volim kad su mi svi tu na okupu. Ove godine teško nam je palo to što Ivan nije bio sa nama – priča kroz suze Veselinka, ne skrivajući emocije da joj sin nedostaje.
Unuk je djedu najbolje društvo
U to da je kuća Ivanovića uvijek ispunjenja ljudima koji donose radost uvjerili smo se sami. Na nedjeljni porodični ručak došle su dvije kćerke i dva sina, ali i unuci na koje su baba i đed najponosniji. Ostavili smo ovu neobičnu i, danas vjerovatno najbrojniju, porodicu u Crnoj Gori da uživa u okupljanju i zajedničkim trenucima.
(april)
