ART SLAJDER
NENAD MILOSAVLJEVIĆ: Svaka priča ,,Galije“ imala je svoj razlog za postojanje
Nenad Milosavljević na ,,Beer festu” (Foto: Wood RS)
,,Galija“ je sinoć uplovila u Podgoricu i priredila noć za pamćenje ispred Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja. Koncert je trajao dva sata, a omladina koja je u većini ispunila prostor pjevala je i plesala uz poznate hitove ove niške grupe koja će 2016. obilježiti 40 godina rada. Posebne ovacije te večeri dobio je klavijaturista iz Kotora Goran Antović.
Nakon nastupa, pjevač Nenad Milosavljević izdvojio je vrijeme za čitaoce Montenegro magazina. Zagrebali smo malo po pjesmama i nastupima prošlosti, ali i napravili povratak u sadašnji rad.
Nenad Milosavljević i Goran Antović (Foto: Wood RS)
Kako je nastala pjesma o rodnom gradu ovog mladog, perspektivnog klavijaturiste Vašeg benda Gorana Antovića, ,,Kotor“? (smijeh)
– Goran Antović nam se pridružio relativno skoro. Dobro, za nas pet godina je skoro (smijeh), pošto trajemo decenijama. A ,,Kotor“ je nastao ‘95. Bio sam samo jednom u Kotoru, to je sve, jer ja uvijek tragam za inspiracijom u nekom mjestu. Prvi put sam imao kontakt sa tim gradom i bio sam tu mjesec. Onda sam jednostavno, raspitujući se sa ljudima, saznavao o istoriji tog grada, tog mjesta. A onda cijela ta priča o mornarima koji su godinama plovili i ženama koje su ih čekale, jer je Kotor uvijek bila luka ustvari. To čekanje trajalo je godinama. Priča o Kotoru je u suštini priča o ljudima iz sasvim nekog drugog ugla. Ja sam to predstavio kao jednu sasvim običnu priču koja je imala u sebi mnogo više sadržaja nego što je to izgledalo na prvi pogled. Zapakovano je to u neku erotsku priču. Zamislite ženu i koliko treba da nenormalno da voli da bi bila u stanju da ga čeka tri godine i više. Drugo, ima sjajna priča o tim ljudima, mornarima, koji su, kada su se vraćali, donosili bilje iz različitih krajeva svijeta, gdje god su bili. To je razlog zbog čega u tom kraju postoji jako veliki broj nevjerovatnih biljaka koje uopšte nema logike da tu žive. Svaka ta biljka bila je uspomena na jednog mornara, na jednu dušu. Ja sad mogu satima o tome da pričam, ali, sve je to priča koja ustvari inspiriše umjetnika. Mislim da sam bio ćata u toj priči, jer to prosto krene iz čovjeka i nema šanse da se zaustavi.
Pronašla sam podatak da se pjesma ,,Pravoslavlje“ zapravo ne zove ,,Pravoslavlje“ već ,,Pravo slavlje“.
– Pa, da biste razumjeli tu pjesmu prvo morate da razumijete vrijeme kada je ona nastajala i okolnosti u kojima je nastajala. To je jako važno, jer to je nastajalo u vrijeme buđenja nacionalne svijesti poslije dugog vremena djelovanja komunizma na ovoj teritoriji. Ta nacionalna svijest je bila dosta zaparaložena, tako da način na koji se budila zloupotreba, tako jedna sveta stvar, ona je ustvari sve dovela do ovoga, do stvaranja tog nejedinstva, iako smo svi potpuno jednako nastradali u toj priči. Niko tu nije profitirao osim krimosa, to svi znamo, tu staru priču, ali tu ne možete ništa, glupo je i pričati o tome. Tako da ustvari ta priča o pravoslavlju je bila kao uzaludna nada da će se ipak stvari desiti na lijep način, ali nažalost nisu se desile.
Foto: ESCToday
Da li je tačno da ste bili predgrupa Bobu Dilanu, Džou Kokeru i ,,Smaku“?
– Jesmo. Počeli smo sa ,,Smakom“, tad je bio veliki, kada je bila promocija ,,Crne dame“. Mi smo te davne ‘79. godine imali prilike da se pokažemo pred prepunom halom ispred ,,Smaka“ i to nam je donijelo vrlo važne poene, u smislu da nas je veliki broj kvalifikovanih ljudi čuo za kratko vrijeme. A što se Dilana tiče i Džo Kokera, to je bilo veliko iskustvo sa inostranim muzičarima u ono vrijeme. Kokeru smo bili predgrupa ‘81., Bob Dilanu ‘90. Pazi, to sad nije nešto čudno, ali u ono vrijeme to je bio više nego nenormalan uspjeh. Prvi kontakt sa velikom produkcijom, sa ljudima iz tog kraja svijeta koji su zapravo rodonačelnici ove muzike.
,,Galija“ plovi muzičkim vodama skoro 40 godina, sljedeće godine biće 40. Koji je to najljepši trenutak?
– Ne znam ja za te trenutke, iskren da budem. Nema tu najljepših trenutaka. Nema tu jednog trenutka. Znate, to su na hiljade trenutaka. Tako da nemoguće je izdvojiti išta što bi moglo da ima taj prefiks najbolji. To ne postoji u ovom poslu, tako da je jako teško odgovoriti na to pitanje.
Nije bilo samo mirno more, bilo je tu i bura.
– Pa da, normalno da je bilo i bura. Pa, ne valja ništa kad je sve to potaman, da tako kažem. Prosto, i u životu nije vam sve potaman. Imate gomilu tih dešavanja koja vam se pružaju i vi plivate sa svojom profesijom i u dobru i u zlu.
Foto: TVbest.rs
U kakvoj atmosferi protiče snimanje novog albuma?
– Još nije počelo, samo sam ga najavio. On je napisan praktično. Sad bi to trebalo da prođe kroz bend, sad treba muzičari da prihvate cijelu tu priču, da prožvaću kroz njihove kvalitativno-rekreativno-inspirativne aorte (smijeh). O tome je teško pričati dok se sve to kreativno ne završi.
Karakteriše vas, pored, naravno, ljubavi u pjesmama, da su naslovi numera potekli iz djela Andrića, Ćosića, Ćopića…I Vaše pjesme smatraju najljepšom ljubavnom poezijom. Koji je Vaš omiljeni stih, bilo da je u pitanju ,,Galija“ ili neko drugi?
– Ja ne funcionišem tako. Ima ih sigurno, ali ja to stvarno ne mogu. Postoji rečenica: ,,Jako je siromašan čovjek koji ima najomiljeniji stih.“ Poezija, umjetnost je nešto što je živa materija i ona nema u sebi to najbolji, najljepši. Kad vam nešto nije jasno, onda vi posegnete za tim ,,šta je to najljepše?“. Jednostavno mislim da je to živa materija kao i svaki život. Što se tiče naslova djela, prvo, svaka priča je imala svoj razlog za postojanje. To je jako važno, da biste razumjeli ,,Galiju“ morate prvo da, pored Andrića i ostalih, pročitate vrijeme u kojem je to nastalo i onda su sve te pjesme odgovor na situacije. Pozivali smo se na riječi umnih ljudi da bi se to bolje razumjelo. Ali, nije bilo tako.
Napisali ste muziku za ,,Plavi čuperak“. Da li ima još nešto, film, serija, predstava za koju pišete muziku?
– Pa, ne ide to tako brzo (smijeh). Da objasnim jednu stvar – kad radite film morate potrošiti najmanje godinu. Ja sam, recimo, ,,Plavi čuperak“ pisao pet mjeseci. To traje jako dugo, znate, niko od nas nije vunderkind pa kao probudiš se i ti si genije i sad ti prospeš sto miliona pjesama. Nije tako, prosto, svaka od tih stvari užasno troši vrijeme i tu prosto čovjek mora da se posveti tome. Za jedan film vam treba najmanje godinu, onda godinu da se oporavite, pa tek sljedeće godine budete u stanju za eventualno ozbiljniji rad. Lako je posmatrati godine unazad, kad kažeš prošlo je 40 godina, ali ih je mnogo teže živjeti.
Bojana Radonjić
