DOM DOM_IZDVOJENO
ISPOVIJEST: Niko ne želi da govori o spontanom pobačaju, a trebalo bi
Svaka riječ kojom pokušate opisati osjećaj praznine i tuge koji ostaju nakon spontanog pobačaja čini se nedovoljno jakom. Shelly Lopez Grey progovara za Huffington Post o situaciji koja ju je obilježila za cijeli život – mlada žena je imala spontani pobačaj u njenom prisustvu.Evo njene priče:
Kao medicinska sestra na ginekološkom odjeljenju, ne susrećem se često sa slučajevima pobačaja jer ga većina žena doživi kod kuće i često nije potrebna ljekarska intervencija. Ako i jeste, žene se brzo puštaju na kućnu njegu ili se eventualno šalju na neki drugo odjeljenje – kao da nikad nisu ni bile trudne.
Iako lično nisam iskusila tu vrstu gubitka, imala sam priliku da njegujem ženu koja je imala spontani pobačaj. Bilo je to na početku moje karijere. Trudnica je primljena u bolnicu zbog grčeva u stomaku. Ušla je u bolnički toalet i neko vrijeme nije izlazila. Otvorila sam vrata da provjerim je li dobro. Stajala je ondje spuštenih gaćica i okružena krvlju. Stisnula je oči u bolnom grču kao da nije željela vidjeti i prihvatiti to što joj se dogodilo.
Nisam znala što mi je činiti jer nikad se dotad nisam brinula o ženama koje su trudne samo 12 sedmica. Pokušala sam se prisjetiti što sam učila u školi o ranoj trudnoći i o tome kako fetus u tom stadiju uopšte izgleda. Jesam li je trebala odvući do kreveta i ubrusom pokupiti s poda ono što je dotad bilo njeno dijete?
Uzela sam je za ruku i polako odvela do sobe. Sjela sam pored nje na krevet i nježno je zagrlila. Plakala mi je na ramenu dok joj nije došao partner. Pripremila sam je za porođaj kao i svaku drugu ženu jer joj bolovi nisu prestajali. To je bio znak da nije sve izašlo. Zahvat je bio brzo gotov i žena više nije bila trudna.
Sjećam se kako je nakon toga rukom grlila trbuh s ispraznim pogledom u očima. Žene puno teže podnose gubitak djeteta nego muškarci. One su te koje se osjećaju slomljeno i nepotpuno. Muškarci u tim trenucima moraju biti čvrsti jer trebaju svojim partnerkama biti dostojna podrška.
Možda žene ne vole govoriti o pobačaju iz straha da će ih okolina osuđivati jer, na kraju krajeva, nisu zapravo rodile. Možda nisu držale svoje dijete u naručju, ali to uopšte nije važno – nosile su dijete u sebi. Žene su nakon pobačaja sklone da krive sebe jer nisu bile u stanju zadržati dijete i iznijeti trudnoću do kraja. Možda je sve to doprinijelo nemiloj kulturi prećutkivanja tragedije.
Sada, godinama poslije, još uvijek s vremena na vrijeme pomislim na tu ženu i pitam se sjeća li se ona da sam baš ja svjedočila njenom gubitku. Ne znam je li se ikome povjerila i kakav je njen život danas.
Jedna stvar koju mogu sa sigurnošću reći i za koju se borim jeste činjenica da o pobačaju treba govoriti. I da, to jest porođaj iako o tom djetetu nikad niko neće pričati ili misliti jer nije ni došlo na svijet. Za svaku porodicu koja prođe kroz nešto takvo, to je doživotni ožiljak.
Iako nemam odgovor na pitanje zašto se to događa, nadam se da će svi koji su iskusili pobačaj uspjeti pronaći mir i nastaviti sa životom. Nažalost, jako ih je mnogo. Na kraju, ako išta možemo naučiti to je da je u redu pričati o pobačaju jer pobačaj jeste velika tema.
Izvor: 24sata.hr
