KOLUMNE
MOJ SVIJET: Kriza da se ,,smrzneš”
Piše: Dušanka Vukadinović
Klaudije Luzijen, sedamdesetogodišnji starac koji živi na obali Karipskog mora, u baraci od dasaka, bez struje i vode, odbio je ponudu da svoju zemlju proda za 60.000.000 dolara. Ta vijest uselila se u rubriku zanimljivosti širom svijeta. Klaudije za „američki zeleniš“ nije htio da „trampi“ more, sunce, pučinu i ribu koju upeca za obrok. On nema ama baš nikakvu ideju šta će mu 60.000.000 dolara, iako spava na ležaljci koju su na plaži nekad koristili turisti.
Vjerujemo da je ova vijest duboko zamislila one koji se svakog jutra nevoljni ustaju sa svojih dušeka „od memorijske pjene“. Taj dušek je bio posljednja stvar koja je trebalo da riješi njihove probleme, ali nije. Nije probleme riješio ni prošlogodišnji automobil kupljen na lizing, ni dva mobilna telefona, ljetovanje u Grčkoj, plazma u dnevnoj sobi, 80 TV kanala u spavaćoj. Besmisleno izgleda i kolekcija parfema na policama, do pola potrošena kozmetika i odjeća koja ispada iz plakara. Ne mari se više ni zbog toga što djeca već mjesecima prigovaraju da drug iz razreda ima posljednji plejstejšn.
Sve ove blagodeti civilizacije, nauke i tehnike čiji su postali srećni vlasnici zaista su im svojevremeno donijele zadovoljstvo. Doduše, trenutno. Dokazali su i sebi i drugima da su sposobni da „usisaju“ sve što izađe sa „industrijske trake“ i da se ne može izmisliti toliko novih proizvoda koliko ih oni mogu kupiti.
Ko smo, ako ne možemo da odgovorimo na sve izazove potrošačkog društva? Na osnovu čega bi se poredili sa drugima da nijesmo sve pokupovali? Čime bi se hvalili? Na čemu bi nam drugi zavidjeli?
I baš na vrhuncu samozadovoljstva zbog dobre trgovine došla je kriza. Prvobitno doživljena kao otežavajuća okolnost za vraćanje svih kredita i pozajmica, uzetih zbog nezajažljive želje da za sebe obezbjedimo najveći komfor, kriza je prerasla u moralni šamar.
Ona je ukazala na to da trku sa željama nije moguće dobiti. Taman kada smo sustigli jednu, na stazu je istrčala druga i začikala nas. Da smo imali jednu želju ili makar samo nekoliko „pravih“, da nijesmo razmazili svoju djecu, nudeći im elektronske igračke u zamjenu za nas, sve bi bilo u redu. Da nijesmo brinuli u koje ćemo vrijednosti sebe upakovati, nego koje ćemo vrijednosti upakovati u sebe, kriza ne bi ni dolazila. Ovako, morala je da dođe, i stavi stvari na svoje mjesto.
Nažalost, kriza nikad ne dolazi na kratko. Varamo se ako mislimo da je došla da nas šljapne samo jednom ne bismo li za trenutak ispali iz filma u kojem pokušavamo da živimo.
Blicevi sreće skupo su plaćani. Kao desperadosi počeli smo da živimo od jednog do drugog osvajanja naših želja, tačnije one su počele da osvajaju nas. Zaposjeli su nas materijalni ciljevi i odvojili od onih koji su trebalo da budu suštinski – humani i ljudski .
Priču započetu Klaudijem sa Karipskog mora umjesno bi bilo završiti jednom drugom koja se odavno prepričava u crnogorskoj kafanskoj dokolici .
Dva prijatelja (možda su i bili Crnogorci) uživali su godinama pecajući ribu. Bio je to njihov način da se nakon posla koji nije nosio mnogo napora, ali ni mnogo novca, opuste uz svoj omiljeni hobi. Jednom od njih, jednog dana „pukao je film“- slomio je štap i saopštio drugu da ide u obećanu zemlju (recimo da je to bila Njemačka) da zaradi kuću, mercedes i vrati se sa ušteđevinom.
Tako je i bilo. Poslije mnogo godina vratio se na rijeku i tamo zatekao svog druga kako peca.
– Evo, kao što sam ti rekao. Imam kuću, kola i pare – rekao je.
– Svaka čast. Šta ćeš sada da radiš – upitao je drug pecaroš.
– Idem da kupim štap za pecanje – odgovorio je on.
(P.S. Ova kolumna napisana je prije šest godina, a kriza ni makac. Danas bih možda neznatno dopunila ovaj osvrt, ali, nažalost, neću zakasniti ni za godinu-dvije)
