KOLUMNE
MOJ SVIJET: Na Drini ,,procenat”
Piše: Dušanka Vukadinović
Tokom posjete Višegradu jako sam se radovala što ću se upoznati sa ,,glavnim likom” romana za koji je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu. U suštini sve je u ,,kasabi” nabijeno energijom iz tog književnog djela, snažno zgusnutom oko najstarijeg sudionika – mosta Mehmeda Paše Sokolovića na Drini. Kovitlac pola vijeka duge istorije ove građevine materijalno se osjeća.
Most bi i danas sa stanovišta književne inspiracije mogao biti veoma zanimljiv. Objekat je već par godina u fazi renoviranja po principu strani investitor – domaći izvođači radova. Sve, kako mještani pričaju, ide sporo, a kako sumnjaju, i naopako.
Jedan mladi par priča kako je obezbijeđeno višemilionsko ulaganje, ali da se u suštini nije mnogo uradilo. Tačnije, mještani se plaše da je konzervacija krenula u pogrešnom pravcu. Kako bi se obezbijedio privid radova i opravdalo ulaganje novca, izvođači su odstranili drvenu potporu sa stubova mosta. Za tim, kako se priča u ,,kasabi”, nije bilo potrebe, jer drvo nije bilo oštećeno, postojano je čuvalo most 500 godina i izdražalo je najveće poplave kada je voda nadilazila i sam most. Navodno će se most učvrstiti po novim arhitektonskim standardima. Ali u narodu to se tumači kao razgradnja mosta – ,,ugradnja” pojedinaca.
Na oko pola kilometra od mosta, druga priča. Režiser Emir Kusturica podigao je velelepni kameni grad Andrićgrad. Višegrađani, kada ga opisuju Crnogorcima, ponosito izgovaraju da izgleda kao Kotor.
Iako mi se povremeno potezi čuvenog sineaste ne dopadaju, nakon posjete Andrićgradu rekla sam sebi da nikada više ništa ružno neću pomisliti o njemu, a kamoli izreći. Neka mi bude oprošteno ako pretjerujem, ali za mene je kameni grad, njegova ljepota, veličina, besprekoran stil gradnje, u potpunosti adekvatna ,,pratnja” mostu. Veličanstven grad kraj veličanstvenog mosta.
Ovakav graditeljski poduhvat u čast pisca, rijeke, grada, istorije ohrabruje u vremenima kada milioneri novac ,,zarađen” u tranzicijskim vremenima troše kupujući sebi stanove u kojima niko ne živi ili ga jednostavno prokockaju u kazinu, troše na poslovnu pratnju, skupocjene automobile. To su njihovi dometi i vidici.
Pa, tako kaže i Andrić na kraju romana: ,,Može biti da će se ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi sve proždrla i porušila, raširiti po cijeloj zemlji; možda će od vascelog božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krvničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Sve može biti. A jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih, a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sveta. To ne može biti”. Valjda, ne može.
