KOLUMNE

MOJ SVIJET: Zašto volim papu Franja

14.06.2015. u 21:26

Piše: Dušanka Vukadinović

Ne fascinira me nijedna politički uticajna ličnost, a baš bih to željela. Mojoj dokusurenoj vjeri da će biti bolje ne pomaže stav da su svi oni demagozi koji pričaju što ne misle, da su instrument u nečijim rukama. Najviše me, u stvari nervira što svi postupaju po principu izmišljanja unutrašnjih i spoljnih neprijatelja i podjela – provjerenog orvelovskog recepta, na koji globalno i lokalno, mi, obični puk, već vjekovima nasjedamo. Dok se oni bogate.

Ipak, papa Franjo je malo svijetlo na kraju tog mračnog tunela koji su izgradili moćnici. Njega nazivaju ,,revolucionarnim anti-kapitalistom na čelu Vatikana kojeg vole i ateisti”. I doživljam ga, za sad, upravo tako.

Ako drugi vjerski poglavari ljutito pričaju gotovo samo o abortusima i homoseksualnosti, papa Franjo direktno kritikuje kapitalizam kao izvor nejednakosti, a indirektno ga naziva ubicom jer, kako kaže, ekonomija nejednakosti ubija.

U jeku antiterorističke opsjednutosti zapadnog svijeta papa Franjo, poglavar 1,2 milijarde katolika, kaže: ,,Ljudska prava ne narušava samo terorizam. Urušavaju ih i nepravedni ekonomski sistemi koje prave velike razlike među ljudima”.

On smatra i ,,da se postojeći finansijski poredak koji stvara nasilje i nejednaku raspodjelu bogatstva mora mijenjati” i ide korak dalje govoreći da je ,,rođena nova tiranija, nevidljiva i često virtuelna, koja jednoglasno i neumoljivo nameće svoje zakone i pravila”.

Papa se stoga, po meni, moli za pravu stvar, a molitvu moram prenijeti u cjelosti:

,,Molim Gospodina, da nam podari političare koji će zaista biti uznemireni stanjem u društvu, narodu, životima siromašnih. Sve dok se problemi siromašnih radikalno ne riješe odbacivanjem autonomije tržišta i finansijskih spekulacija, sve dok se napadne strukturalni uzrok nejednakosti, neće biti rješenja za svjetske ili druge probleme”.

Kao vrlo sebična dodajem – neće biti riješen ni moj problem.

Princip po kojem se novac, koji smo mi zaradili, zarađujemo i koji ćemo zaraditi, a da ga i ne omirišemo, automatski seli u ruke pohlepne elite – je problem. Tačnije to je svjetski, ali naš problem. I ne treba ga svoditi na novac, nego na nepravdu.

I ne volim papu samo zbog njegove kritike kapitalizma. Cijenim njegov ukupan imidž običnog čovjeka, koji je hrabar da kaže mnoge stvari koje mu ne idu u prilog i, vjerujem, isto toliko častan da prećuti  ono od čega bi mogao da ima koristi. Dopada mi se njegov predlog o zajedničkom katoličko-pravoslavnom Vaskrsu, što se molio za Siriju u jeku huškanja zapadnih sila na vojnu intervenciju govoreći da rat ne vodi miru, o aluziji oko Šarli Ebdoa da ne bi mirno podnio da mu neko opsuje majku. I što ne gleda televiziju, žrtvujući čak tako i ljubav prema fudbalu koji obožava. I što kaže da se ,,ženski genij mora konsultovati kod svake važne odluke”.

Nadam se da sve to nije populizam, a nadaju se još neki.

Kada se vraćao sa parade povodom Dana pobjede u Moskvi prošlog mjeseca, kubanski vođa Fidel Kastro se zaustavio u Rimu da zahvali papi Franju na njegovoj ulozi u zbližavanju Kube i Amerike. ,,Ako papa nastavi ovako”, rekao je kasnije Kastro, ,,vratiću se u crkvu i počeću da se molim, ne zezam se uopšte.”