MAGAZIN

MILENA ĐERGOVIĆ U OGLEDALU: ,,Ludak” kao što smo sami treba nam za pravu ljubav

31.05.2015. u 7:16

Direktorka NVO ,,Princeza Jelena” Milena Đergović za MNE magazin sjeća se raspusta u Podgorici, prvog zarađenog honorara u ,,Publici”. Preporučuje Emira Kusturicu i djela dr Milivojevića. Za pravu ljubav kaže da je potrebno prvo upoznati sebe, pa onda pronađete osobu koja će biti ,,ludak” kao vi.

Đergović bi oživjela Zorana Radmilovića i Njegoša. Odrasla je, kaže, u Skadarliji slušajući prave starogradske pjesme, a tu ljubav naslijedila je od oca, kontrabasiste Deska Đergovića, dok je od majke naslijedila ljubav prema Arsenu i Biseri.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

– Djetinstvo me asocira na zimske i ljetnje raspuste u Podgorici, na druženja u kvartu Crni krug – Preko Morače, u kome imam privilegiju da danas živim. Na djedu Mitra Perovića, moju najsjajniju zvijezdu vodilju i na tatu, koji je, kao svi očevi, uvijek najbezbrižnije umio da zabavlja nas troje djece. Na mamu Zoricu, koja je bdila nad nama. Na Sandru, moju najbolju drugaricu, od koje se nisam razdvajala. Na učiteljicu Stanislavu Banašević, koja je probudila sve talente u meni. Bila sam mali vođa, stalno sam se takmičila i osvajala isključivo prva mjesta iz najrazličitijih oblasti i nisam znala ni za umor, ni za poraz.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

– Prvu platu sam zaradila sa 18 godina, radeći u ,,Publika” novinama. Kupila sam, između ostalog, mami komplet: sako, suknju i pantalone, a ona je otišla odmah u taj butik i zamijenila poklon za puno krpica za mene i sestru. Tipična crnogorska majka. Od tada bacam račune, za svaki slučaj.

Na čemu insistirate u poslu?

– Insistiram na tome da svako radi svoj posao, ono što umije i ne miješa se u tuđe, osim ukoliko se ne traži to usljed neke nužde. Bez trivijalnih priča, samo veliki rad, preciznost, čestitost u svemu, bez dječjih bolesti i opravdanja. Ne volim puno priče, drame, gubljenje vremena koje mogu da provedem sa sinom ili sa društvom. Samo konkretno, bez višečasovnih dijaloga i monologa i onda se ima vremena za sve. U tome je recimo moj najbolji poslodavac ikada – Mima Karadžić, totalni doktor. Oni koji znaju – rade, oni koji ne znaju – pričaju.

Koju knjigu/film biste preporučili?

– Uvijek preporučujem Kusturicu i dr. Milivojevića, kao obavezno štivo. Kustu, jer se služi običnim jezikom, ali ipak sa dubokom simbolikom koja čuči u podsvijesti, i oslobađa se danima poslije čitanja. On je intelektualac iz naroda, jednostavan, a opet uzvišen umjetnik kojeg je cijeli svijet priznao i žao mi je što su zbog politike njegove vještine mahom zanemarene u regionu, kao što je slučaj sa brojnim umjetnicima koji su se umiješali u teme koje nisu njihova primarna struka. Dr Milivojević mi je umnogome otvorio oči knjigom ,,Formule ljubavi” i preporučujem je svakome ko želi da radi na sebi.

Koje jelo najviše volite?

– Sve domaćinsko volim, ne volim stilizovane tačkice na tanjiru! Roštilj, paste, musaka, grilovano povrće sa piletinom na žaru, gurmanski pasulj, ali i plodove mora, u neizmjernim količinama. ,,Slou fud” kao način gozbe mi ne ide od ruke, mnogo sam halapljiva i nestrpljiva. Tokom posta jedino umijem da to suzbijem.

Šta je potrebno za pravu ljubav?

– Za ljubav je potrebno da iskreno, otvoreno upoznate sebe, prihvatite sve svoje karakteristike i mane i naučite da prepoznate sve sopstvene sabotaže uma. Pa tek onda da nađete osobu koja ima isto stanje svijesti, pogled na život, bez  laganja da je to to i ako nije. Poenta je da svima nama treba isti ,,ludak” kakav smo i mi sami, a ne osoba za ,,smirenje”. Veza i brak su saučesništvo, ali i ljubav i zabavljanje, pored svega ostalog. Potrebno je da se sva očekivanja porodice i sredine odbace i jednostavno da se živi slobodno.

Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?

– Oživjela bih Zorana Radmilovića. Takav nam čovjek treba. Da nas sve otjera lijepo tamo gdje nam je mjesto, opsuje kako priliči, a mi da se smijemo i ne zamjerimo. Rijetki šmeker. Fali nam neko da nas podsjeti gdje smo otišli kao društvo i okarakteriše nas uličnim žargonom. I od toga napravi duboko i široko zabavno umjetničko djelo, neprocjenjive vrijednosti. Mada, valjalo bi da Njegoš ustane i on učini isto, ali na kulturan način, kao što je znao nekad. Da nas lijepo podijeli po novostečenim karakteristikama, da vidimo jesmo li i koliko ,,mrdnuli” sa stanjem svijesti ili smo opravdali debelo neke njegove redove, a mi da ponizno ćutimo i čekamo da konačno da sud i jesmo li, zaboga Srbi ili Crnogorci, haahaahahahah!

Putovanje koje pamtite?

– Ja sam putnik malih želja, meni sve što volim i želim stane u Beograd, Ulcinj i Žabljak. I tamo idem često.

Pjesma vašeg života je?

– Imam ih milion. Ali, vjerovatno me najviše diraju starogradske, ali prave – ,,Ta tvoja suknja plava”, ,,Ne vredi plakati”, ,,Ne klepeći nanulama”, ,,Ne mogu ti ništa osim cveća dati”… Odrasla sam bukvalno u Skadarliji, u ,,Dva jelena” i ,,Tri šešira”, jer je moj tata, Deško Đergović, sa svojim kontrabasom decenijama unazad legenda te sjajne kamene ulice. Tamo je nekad ključala krv u venama od dobre pjesme i pravog, gradskog meraka. ,,Zlatni dan” od Bisere, Arsenova ,,Milena” i ,,Ono sve što znaš o meni” – to mi je već od mame Zorice nasljedstvo.

Bojana Radonjić