MAGAZIN PREPORUKA
NA DANAŠNJI DAN: Rođen pjesnik Aleksa Šantić
Koliko podneblje kojem pripadate i vrijeme iz kojeg dolazite određuje jednog umjetnika, vidi se u djelu Alekse Šantića, koji je rođen na današnji dan 1868. godine u Mostaru.
Sevdalinke su ono što određuje njegovu ljubavnu poeziju, a život oko sebe i u sebi činio je istoriju njegovog djela koje i danas ostaje kao potresno sjećanje i podsjećanje za pokoljenja koja dolaze.
Razvojni put Alekse Šantića nije bio lak. Stvarao je na razmeđu 19. i 20. vijeka, u vrijeme Osmanlijskog carstva i Austrougarske. Njegove pjesme bile su cenzurisane. Otac Risto rano je preminuo, pa je odgajanje mladog Alekse, njegovih sestre Radojke i braće Jeftana i Jakova preuzeo stric Miho, poznatiji kao Adža. Sestra Zorica preminula je još dok je bila beba. Šantić je pohađao trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, jer njegovi nikada nijesu imali razumijevanja za bavljenje poezijom.
Nakon školovanja u ova dva grada, vraća se u Mostar i tamo se zapošljava kao urednik ,,Zore“. Kasnije je postao predsjednik Srpskog pjevačkog društva ,,Gusle“. Bio je veliki patriota i protivio se prenošenju njemačkog kulturnog nasljeđa, odnosno ,,kulturtregeru“. Svoje viđenje Balkanskih ratova donosi u djelu ,,Na starim ognjištima“. Tokom Velikog rata, Austrijanci su ga držali kao taoca. Dočekao je ostvarenje sna, a to je savez Južnih Slovena.
Anka Tomlinović
Ljubav
Pjesma ,,Emina“ povećena je komšinici Emini Sefić, kćerki imućnog hafiza. Predanje kaže da se isticala ljepotom, skromnošću, plemenitošću, blagim osmijehom i vedrinom. Po tadašnjim običajima, djevojka nije smjela pogledati muškarca niti stupiti sa njim u razgovor, tako da Aleksa i Emina nikada nijesu prozborili riječ.
– Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, jal’ na česmu. Riječi razmjenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantale, porezati bi se mogao kako su opeglane… – prisjetila se kasnije Emina Sefić u razgovoru sa Mišom Marićem za ,,Mostarenje“.
Ipak, postoji djevojka koja je zauvijek zarobila Šantićevo srce i kojoj su mnoge njegove pjesme spjevane. Riječ je o Hrvatici Anki Tomlinović, kćerki vlasnika fotoateljea Stjepana Tomlinovića.
– Pratio je svaki njen korak, sjedio u dućanu čekajući da se pojavi kako bi joj se približio. Djelovala mu je kao priviđenje; tajanstvena, sama, ili u pratnji mlađeg brata, šetala je popločanim ulicama Mostara otkupljujući misli najpoznatijeg Šantića – piše Slaviša Pavlović u ,,Vodiču za život“.
On dalje navodi da su se Šantić i Tomlinović viđali svakodnevno ,,i svakog puta bi se slučajno vidjeli, porazgovarali i prošetali.“
– Kasnije mu je kroz smijeh priznala da je namjerno uvijek izlazila u isto vrijeme, nadajući se da će on shvatiti satnicu i iskoristiti priliku da je bolje upozna… Pjesnik se kasnije prisjećao kako joj je prvi put izjavio ljubav. Napisao je pjesmu „Ako hoćeš“, direktno se obraćajući Anki, spominjući njenu gustu kosu, mirisavu meku svilu, jer joj je tim riječima već ranije uputio komplimente, a ona ih iznenađeno ponovila. Pjesma od pet strofa objavljena je u „Javoru“, a primjerak časopisa se našao u Ankinim rukama – napisao je Pavlović.
Stihovi su glasili ovako:
,,Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu –
Mirisavu meku svilu!“
Na njegovo iznenađenje, vratila mu je časopis bez ikakvog komentara, što je za Aleksu predstavljalo težak udarac. Ponašala se kao da je njegova originalna izjava ljubavi nešto uobičajeno, čak i prevaziđeno, kao da je ne dotiče ili je smatra nečim potpuno beznačajnim. Potom se pozdravila i krenula niz ulicu, ostavljajući pesnika začuđenim. A onda se okrenula, nasmejala i ozbiljno rekla: „A što se tiče onog ako hoćeš – hoću“, i otrčala niz ulicu.
Tu su nastale muke. Šantićeva porodica nije željela da se on vjenča sa ženom ,,koja nije ni iz njegovog naroda niti njegove vjere“.
– Kada je Anka pristala da pređe u pravoslavlje, Aleksa je srećan otrčao kući, misleći da će time obradovati majku i konačno dobiti blagoslov za brak. Ali, blagoslova nije bilo, već samo ukoravanje, molbe da je napusti i svađe, na koje pesnik nije obraćao pažnju. A onda se dogodilo nešto protiv čega se Aleksa nije mogao izboriti. Majka ga je dovela ispred ikone sv. Nikole i zaklela: „Ako je dovede u kuću, majka će ih mrtve dočekati. Crni pokrov će biti njihovi svatovi“. Potom je napustila sobu – piše Pavlović.
Šantić nije imao kud osim da raskine vezu sa Tomlinović.
Nikada je nije prebolio.
– Anka se udala godinu dana kasnije i zauvijek napustila Mostar. Svatovi su prošli pored Šantićeve kuće na Brankovcu, dok je on svečanost posmatrao sa prozora, plačući – navodi Pavlović.
Zanimljivosti
Selo u Somboru dobilo je ime po Aleksi Šantiću. Godine 1998. izdata je novčanica od 10 konvertabilnih maraka u Bosni sa likom ovog priznatog pjesnika.
Aleksa Šantić posvetio je pjesmu Boki. Prenosimo je u cjelosti.
,,Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom kô od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svjetlija si od njenog đerdana.
Nikada se tebe nagledao ne bi’!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.
I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode
I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!“
Bojana Radonjić
Foto: SlavisaPavlovic.rs/Najboljaknjiga.com/Doznajemo.com
