KOLUMNE
MOJ SVIJET: Nikšić se vraća sebi
Piše: Dušanka Vukadinović
Teško je bilo voljeti Nikšić posljednjih godina i radovalo me što sam u njemu živjela, a radila u Podgorici. Nijesam baš kapetan Kukavica koji je prvi napustio tonuću Kosta Konkordiju, ali je prijala alternativa preseljenja u glavni grad, ako se življenje u rodnom mjestu svede na bitisanje.
Definitivno problem nije bio u besparici i lošoj finansijskoj situaciji grada. Ni u Nikšiću osamdesetih nijesam imala bolji standard nego sada. Ali, imala sam bioskop i gledala svaki film sa Pulskog festivala. U centru grada, gdje sam živjela, redovno sam, još u osnovnoj školi išla na izložbe u galeriji na Trgu. Taj divni prostor sada je kafana koja se zove Galerija. Moja generacija zabavljala se na rok večerima u džinsu i starkama, a ne u uskim mini-haljinama ,,a la Grand”. Išli smo na književne večeri na Filozofskom fakultetu, koji tada nije bio u političkim raljama. Kasnije na studijama u Beogradu, bez prebijene pare u džepu, bilo mi je omogućeno da odgledam repertoar svih tamošnjih pozorišta koji su, za studente, besplatno gostovali u Studenjaku. I tu staje gotova svaka moja veza sa nekim kulturnim sadržajem, ako se ne računa čitanje.
Vraćam se sa studija u Nikšić gdje eventualno mogu da posjetim nastup Jelene Karleuše. Moja generacija sa drugačijim duhovnim i kulturološkim bekgraundom bila je zatečena. Bioskopa nema, pozorišta nema. Osim kulture, zatrpava se je još jedna nasušna civilizacijska potreba, tek izgrađeni bazen u Sportskom centru.
Ovo je u suštini poenta od koje sam krenula. Nije problem u besparici, koliko u menadžmentu. Ako prepustite grad ljudima čiji su alter ego ,,kum Žoržo, Zeljo i Maksim” (likovi koje je glumio Petar Božović u filmovima Živka Nikolića) logično je da će i kultura i bazen biti pokopani. I svjedočićemo i čudu neviđenom, i ljepoti poroka, a sve u ime naroda.
Za grad je bilo važno da odu Žoržo, Zeljo i Maksim.
Poslije dvadeset godina ovih dana vraćam se u zdanje bioskopa, sada renovirano u kojem je Nikšićko pozorište. Odgledala sam u prepunoj sali ,,Filomenu Marturano”, ,,Svlačenje”, a sinoć izvrsni koncert trupe Glas(ne) žice. Moji, inače, na ulici potišteni, sugrađani u pozorištu se smiju i aplaudiraju. Jednakom srećom ispunjava me i saznanje da se otrpava bazen i pokušava što prije staviti u funkciju. Nadam se da nikada više niko sličan Žoržu, Zelju i Maksimu neće doći da sahranjuje moj bioskop, moje pozorište, moj bazen, moj grad.
