ART
NADA VUKČEVIĆ: Ne odustajem ako vidim svijetlo na kraju tunela
Nada Vukčević je glumica Crnogorskog narodnog pozorišta koja kaže da nikada ne odustaje, ako vidi svijetlo na kraju tunela. Pozorište smatra svojom kućom. Za MNE magazin govori o baletu, koji je njena prva ljubav i koji je, kako kaže, i dalje ispunjava. Sa njom smo razgovarali i o ulogama na koje publika odlično reaguje i o tome kako ih ona doživljava.
U pozorištu ste mnogo češće prisutni nego na filmu. Zašto je to tako? Da li Vas gluma u pozorištu više ispunjava i koliko se razlikuje od one na filmu?
– Pozorište je moja kuća, tu sam se razvijala i nastaviću sa tim zadatkom. Ali, to ne znači da me film ne zanima, baš naprotiv. Ako stignu bolja vremena, biće i filmova za snimanje. Kada kažem bolja vremena ne mislim samo na finansije, nego, prije svega, na svijest pojedinaca koji, možda, ne vide potrebu za ulaganjem u filmove, a Crnu Goru treba pokazati i predstaviti iz više uglova. Treba da se ugledamo na države koje obogaćuju svoju domovinu tako što ,,hrane” i filmsku produkciju. Sigurna sam, ukoliko bi se pojavljivali sa našim produktom na raznim festivalima, da bi nas posmatrali i doživljavali još ozbiljnije. Ali, ja uvijek kažem na kraju ovakvih rečenica da je sve moguće, pa i to.
Da li ste radili na nekom projektu van Crne Gore i kakvo je bilo iskustvo? Da li možete da napravite paralelu sa Crnom Gorom?
– Radila sam u Njemačkoj kratko, na moju žalost, i to iskustvo čuvam i njegujem jer je bilo predivno. I dalje mi daje podstrek, imam neku vjeru da ću ponovo biti dio takvog profesionalnog tima, sa sjajnim uslovima gdje se glumac čuva i poštuje. I danas sebe uhvatim kako citiram neke rečenice iz teksta koji smo tada radili. Tada sam doživjela da sebe vidim u drugom svjetlu. Svima nam je poznata disciplina i posvećenost državljana Njemačke. To je ono čemu bi i mi strijemili da su srećnije okolnosti, iako nam to nije dio tradicije. Proći će još mnogo godina, puno svijesti i ljubavi prema nama samima kako bismo to postigli. Nada postoji, snaga će se steći, a pamet će doći samo ako mi to dozvolimo, ako neke potrebe ne budu na prvom mjestu.
Koliko stižete da spojite dvije umjetnosti kao što su džez balet i gluma?
Scena iz predstave “Urnebesna tragedija”
– Balet je moja prva ljubav. I samo pokušavam da je ne zapostavim, jer me i dalje ispunjava. Džez baĺet je jedna od spona. Tamara Vujošević – Mandić i ja držimo časove baleta u Kulturnom centru ,,Gavroš” i uživamo u toj interakciji sa našim članovima, i nastavićemo sa tim zadovoljstvom.
Lik Julke iz ,,Urnebesne tragedije” je jako zanimljiv publici. Kako Vi doživljavate reakciju gledalaca i kakav je Vaš komentar na to?
– Julka je smiješan lik, i to je to. Pristupačno je to njeno ludilo, njena neposrednost. A ono što je blisko našoj publici je njena tragičnost, i njena smiješna nesposobnost da riješi problem. Vrti se u krug, i ostaje vjerna svojoj ljubavi bez koje ne zna da se snađe. Julka je žrtva društva, sistema, pa tako i svoje potrebe da voli pogrešnog čovjeka, i da bira loša rješenja. Jako sam srećna što sam uglavnom na istoj talasnoj dužini sa našom publikom, što prepoznaju i odgovaraju na to smijehom, pažnjom i aplauzom. Srce tada mora da ti bude puno.
U predstavi ,,Koza ili ko je Silvija”
Koliko Vam znači uloga Stivi u predstavi i da li ste se pronašli u njoj?
– Stivi je jaka žena sa izraženim egom koji je na neki čudan, ali razumljiv način razara. Ona voli i ne razumije odakle stižu tako radikalne, sulude promjene. Mislim da se na kraju predstave osjeća i vidi njena promjena, to jeste shvatanje ko je ona. Dok je igram ja to osjetim. A ono najbitnije jeste upravo ta neka sličnost među nama, a to je snaga. Velika snaga da guraš do kraja ako vrijedi. U tome leži tajna, ne odustajati ako vidiš svjetlo na kraju tunela.
Katarina Janković
