KOLUMNE
MOJ SVIJET: Ko nema stida gore mu uši
Piše: Dušanka Vukadinović
Kod profesionalaca sa kojima sam u poslu imala priliku da sarađujem primijetila sam jednu zajedničku osobinu – skromni su kada govore o sebi. Nikada ni od jednog čovjeka koji je vrhunski u onome čime se bavi nijesam čula pretjerano hvalisanje. Uvijek su spremni da traže savjet, nametnu svoje dileme, ne zbog toga što imaju nepoznanice, nego zbog želje da posao odrade na najbolji način. Ne zanemaruju tuđe stavove i nijesu robovi sujete, jer znaju da ona samo odmaže.
Čuveno i zastrašujuće ,,ja pa ja“ slušam samo od neznalica i neradnika koji nekako tim selfmarketingom, usavršenim na crnogorski način, kao po pravilu uspiju da se dokopaju neke fotelje. A onda iz nje naprave obično takav haos – strada posao, stradaju saradnici, a oni i dalje ,,cvjetaju“. Obično se, usput, obračunaju sa podređenima koji im ukažu na njihove profesionalne propuste i nedosljednosti.
Ekstremni nedostatak znanja nadoknađuju isto tako ekstremnim viškom samopouzdanja. I, što je najgore, oni nijesu samo stručnjaci u svojoj profesiji, kompletno su savršeni i svestrani. Najbolji su u roditeljstvu, partnerskim i prijateljskim odnosima. Čak ni njihov fizički izgled nema mane. Istovremeno se trude da o svakom obliku svoje pojavnosti obavijesti javnost.
Njihov ,,raskošni“ talenat teško se obuzdava. Za tu stvaralačku energiju i potencijal malo je jedno preduzeće, pa se angažuju i u konkurentskim. Sa istim uspjehom, ali nesmanjenom dozom samohvalisanja. I taj teror može da potraje.
Oni čije je najjače oružje selfmarketing ne staju ni kada greške njihovog rada okrutno razobliče bajku koju su ispričali o sebi. Oni se ni tada, što bi bilo ljudski, ne utišavaju. Čak i govorkanja da su zabrljali pokušavaju da pretvore u svoju korist. U selfmarketingu postoji postoji termin kojim se i stid pretvara u reklamu. Oni se kao ljudi ne zacrvene tim povodom, već im gore uši.
