KOLUMNE
DRUGI PIŠU: ,,Bumerang djeca“ guraju roditelje u dugove
Džudit Vuds
Kako divan aprilski prizor – na drveću cvijeće, žabe u ribnjaku i iscrpljeni roditelji koji lepršaju u cilju da zadovolje svoje nezasite mladunce. Pogledajte ih samo kako njišu da bi dostavili što više hrane u razjapljene čeljusti bespomoćnih mladih koji su sada dvostruko veći od njih i četiri puta zahtjevniji.
,,Pejplen” je otkrio da odrasli povratnici iz ,,bumerang” generacije guraju roditelje u dug.
Ne, nisam slušala Delijusovu divnu poemu ,,Slušajući prvu kukavicu u proljeće”. Posmatram susjede kako pokušavaju da se uhvate ukoštac sa djecom koji su u mnogim različitim periodima u ove četiri godine napuštala gnijezdo, ali svi su se na kraju vratili porodičnom stablu. Oni su, naravno, dočekani sa nepomiješanim majčinskim zadovoljstvom (očevo zadovoljstvo je, predvidljivo, manje i prostrijeljeno pogledom kroz srednjovječni ,,kratki fitilj”). Ali, tri ,,dječaka” od 26, 24 i 22 godine, efektno su tri starije osobe koje treba smjestiti i nahraniti ih. Odlazak na obrok u skromnoj lokalnoj piceriji košta kao i odmor u spa hotelu sredinom sedmice.
Za moje susjede, ipak su spa odmori stvar prošlosti. Možda se negdje u budućnosti to i desi, ali za sada, nedvosmisleno su prošlost.
Dječaci navodno štede novac za depozit na stanove, uz razne kamate. Dvojica rade, dok je trećem rad primamljiv. Njihovi roditelji ni ne pomišljaju da traže zajam za sebe, jer bi i onako završili finansirajući sinove kada im ponestane novca vikendom.
– Želim da ih se oslobodim – bila je očeva presuda. – Volim ih beskrajno, ali želim da ih se otarasim. Napisao bih im sjutra ček kad bi to sebi mogao da priuštim.
Daleko od toga da su moji susjedi usamljeni. Poslovično stanje u njihovom domu samo je preslikana situacija domova širom zemlje.
Za razliku od knjiga za djecu Džulije Donaldson, ove porodice ne otkrivaju sa radošću da, uprkos neočekivanim podstanarima, ima više prostora nego što su mislili. Umjesto toga, ima ga manje. Nije samo u pitanju životni prostor. Istraživanje stručnjaka iz odjeljenja dugovanja kompanije ,,Pejplen” otkrilo je da odrasli povratnici iz ,,bumerang” generacije, a da toga nisu svjesni, guraju roditelje u dugove.
Tri četvrtine roditelja sa djecom starijom od 18 godina imaju bar jedno dijete koje živi sa njima, a samo 42 odsto njih naplaćuje im stanarinu. Oni koji to rade, naplaćuju samo skromnih 150 funti, što je za petinu niža cijena od prosječne stanarine u Velikoj Britaniji. Možda zvuči kao da su roditelji ove nacije ,,zavrnuti”, ali, u stvarnosti, ko od nas ne bi dao sve od sebe da djeci pruži najbolje? Genetski smo povezani i želimo, koliko god iracionalno to izgledalo, da pokušamo i damo svojim potomcima najbolji početak u životu.
U Velikoj Britaniji ljudi su posvećeni ili opsjednuti posjedovanjem nekretnina, u zavisnosti od tink-tenka, što vrlo često znači da ne osjećamo da je naš rad kompletan dok ne kupimo stan ili kuću ili nemamo bar neku vrstu uporišta na tržištu nekretnina.
Međunarodni monetarni fond izdao je izvještaj u kojem se kaže da je porodični dug u Velikoj Britaniji među najvećim u Evropi. Kada uporedimo našu bruto zaduženost sa onom u Portugalu, koja je bila primorana da zatraži hitno finansiranje tokom krize u evrozoni, MMF zaključuje da je istezanje na ljestvici imovine naš ključni faktor.
Da, postoji ogromna opasnost da banka mame i tate prati put koji su popločali ,,Lojds” i ,,RBS”, samo što nas iz dugova neće izvući vlada. Ali, evo u čemu je stvar – prekrcana sredina ne želi niti očekuje da bude izbavljena iz dugova. To nije naš stil. Mi samo želimo više kuća. To je sve.
Povoljni uslovi stanovanja u dostupnim mjestima gdje naša djeca – koja nemaju nikakve šanse da posjeduju takvu nekretninu – mogu samo da puste korijenje, rastu i razvijaju se. Torijevci i Radnička stranka obećali su nam napredak u izgradnji stanova. Nemojte me citirati, ali dosta me je pogodila sugestija Najdžela Feridža za Braonfild, gdje se prave nove kuće oslobođene od poreza.
Narodne mase koje posjeduju imanja – ako želimo da imamo nekretninu, onda su to naša posla, ma što rekli iz MMF-a, – tehnički boli uvo ko gradi kuće sve dok ih ima dovoljno za sve i dok su u dosegu nove generacije (djece mojih susjeda) i generacije poslije njih (moje djece).
Sindrom praznog gnijezda ima tužan prizvuk. Ali, ni sindrom prekrcanosti nije baš zabavan. Kada naši ptići odlete, želimo im da pronađu svoje gnijezdo umjesto da se vraćaju i izluđuju nas.
(Kolumna pod nazivom ,,Bumerang djeca guraju roditelje u dug” Džudit Vuds za ,,Telegraf”)
Foto: Telegraph
