DRUŠTVO SLAJDER

ZDRAVLJE: Osjećaj usamljenosti ne bira godine

17.04.2015. u 0:16

Svjetska istaživanja pokazuju da je sve veći broj ljudi koji se osjećaju usamljeno, i biraju usamljenički život. Pojedini naučnici tvrde da ta emocija škodi organizmu koliko i pušenje ili gojaznost. O tome da li se usamljenost može tretirati kao bolest za MNE magazin govori psihološkinja Radmila Stupar- Đurišić.

– Osjećaj tuge, izlovanosti, nesposobnost komunikacije i dijeljenja mišljenja sa drugima, ukazuju na sve rasprostranjeniju emociju među svjetskom populacijom – a to je usamljenost – objašnjava Stupar- Đurišić.

Radmila Stupar Đurišić

Ona pojašnjava da pojedinac kod kojeg je razvijeno neprirodno osjećanje usamljenosti često to i ne umije da prepozna.

– Ovakvo osjećanje rađa se zbog nesposobnosti komunikacije, fleksibilnog razmišljanja, ponašanja, i ne prihvatanje svojih granica u okvirima granica drugih ljudi. To je dio koji se razvija od neke 12, 13 godine do 21, 22. Jako je teško neke lekcije emocionalne inteligencije propuštene u tom periodu nadoknaditi kasnije – kazala je Stupar Đurišić.

Ona objašnjava da u psihologiji ne postoje podaci koji pokazuju da je je za pojavu usamljenosti bitna starosna dob. Mladi ljudi češće prepoznaju problem i traže pomoć.

– Imamo jako puno ljudi koji ne znaju da su usamljeni. Iskustvo pokazuje da mnogo više mladih pokušava da izađe iz takvog stanja, prepoznaju simptome, traže informacije na internetu. Oni imaju to nešto u sebi da kada vide da nešto nije u redu, da se trgnu i pokušaju da se iz toga iščupaju, što negdje nije svojstveno ljudima u punoj radnoj snazi – ističe Stupar – Đurišić.

Psihološkinja upozorava da usamljenost često može da dovede do suicidnih misli.– To je misaoni tok koji se razvija i uvijek može da vas odvede na neku stranu koja nije dobra. Kad ste usamljeni ne dijelite ideje sa nekim drugim, nemate sa kim da razmijenite stavove, da nađete one ljude koji posmatraju život kao vi, onda i kada nešto loše mislite nemate kome da saopšite. Suicidne misli će samo da rastu, a neće imati niko da ih zaustavi životnim optimizmom – apeluje naša sagovornica.

Ona dodaje da je za ovakvo stanje u društvu, djelimično napravilo pometnju i poimanje ljudskih prava i sloboda koje smo mi sebi u savremenom dobu dali.

– Negdje idemo sa pretpostavkom, slobodan sam, otvoren da činim šta mi je volja, imam pravo da mislim svojom glavom, na sopstvene zaključke, mišljenje i stavove. Sve je to fenomenalno, ali negdje se zaboravlja da je svako pravo negdje ograničeno istim takvim pravom drugog bića – ističe psihološkinja.

Dodaje da su naša mišljenja, slobode i prava ograničena istom takvom slobodom prijatelja, partnera, prijatelja, komšije, djeteta.. ali i onih ljudi u čijem društvu ne želimo da budemo.

– Upravo u takvom prihvatanju sloboda koje mi nemamo, vidimo da je za takve slobode potrebno jako puno tolerancije i prihvatanja različitosti. Od početka treba razvijati vještine koje će spriječiti da se pojedinac osjeća usamljenim – objašnjava naša sagovornica.

Ako pojedinac prepozna da potrebno da je zapao u stanje usmaljenosti, on treba da želi da to promijeni.

– Prva stavka je da razlikuju šta su mišljenja, a šta stavovi. Mišljenje je nešto što je fleksibilno što je promjenljivo što je prosto posljedica trenutnih informacija koje posjedujemo, i treba da ga dijelimo sa drugim ljudima. U toj razmjeni otvara se jako puno drugih puteva koji oplemenjuju život u svakom segmentu. Treba razgovarati o problemima, jer kada imate bogat život prepun različitih mišljenja imate i mogućnost da formirate zdrave stavove, a to je ono što je duboko u nama – rekla je psihološkinja.

Poručuje da mišljenja uvijek treba dijeliti, i družiti se sa ljudima, jer je to najbolja preventiva usamljenosti. Sve drugo nije dobro za mentalno zdravlje pojedinca.