KOLUMNE
KEROL KASTRO: Apokalipsa braka je počela
Izgleda da je na pomolu bračna apokalipsa. Dok razgovarate sa bilo kojim milenijumcem možete da zamislite Ameriku virtuelno bez braka, sa sve srećnim samcima.
Zamislila sam je. Zamišljam je.
Nedavno sam o braku razgovarala sa grupom studenata žurnalistike sa mog fakulteta, Kent Stejta. Njihovo mišljenje najviše me je zaintrigiralo. Znate zbog čega? Ne interesuje ih šta vaša generacija misli, oni će se vjenčati, ako i kada oni to žele.
,,Nijesam ja išla na fakultet četiri godine da bih postala majka”, kaže 21-godišnja Kendis Monakeli. ,,Ne postoji diploma domaćice. Radila sam naporno četiri godine kako bih diplomirala. Želim da to iskoristim. Hoću da budem uspješna. Želim da imam taj srećni dio života”.
Sa Kendis je saglasna i Džeki Demati, takođe 21-godišnjakinja.
– Teško da bih mogla da opravdam budžet od 20.000 dolara za vjenčanje, kada za taj isti novac mogu da otputujem u Evropu – rekla je Demati.
Prvo sam mislila da se Džeki šali, pa sam joj šaljivim tonom uzvratila: ,,Vau, neki ljudi bi rekli sa tim stavom da podrivaš moralnu osnovu ove zemlje!”
Džeki nije ni trepnula. ,,Ali, Evropa!”, uskliknula je. ,,Ja zapravo tražim nekoga sa kim bih putovala. I ne mislim da mi je potrebna burma da bih dokazala da nekoga volim. Vidim mnogo ljudi koji prerano stupe u brak ili ostaju zajedno i nesrećni su, jer se boje samoće. Radije bih bila sama, uspješna i srećna nego u vezi u kojoj nijesam srećna. Ne smeta mi da provedem cijeli život sama. Sve dok sam srećna.”
Prije nego što počnete da grdite Džeki razmislite prvo o tome odakle ona potiče. Iz zemlje koja ima bogatu istoriju što se razvoda tiče. U Sjedinjenim Američkim Državama skoro 42 miliona osoba bilo je u braku više od jednog puta.
Kakav divan primjer moja generacija daje. Ne!
Vjerski lideri vrlo su zabrinuti iz moralnih razloga. Ekonomisti su zabrinuti za našu zajedničku budućnost. Istraživanja pokazuju da je brak u svezi sa ekonomskom dobrobiti.
Milenijumci sa kojima sam razgovarala više bi voljeli da njihovi partneri nemaju dugove i da su dobrostojeći. Oni isto tako ne žele da opterećuju supruga ili suprugu sopstvenim dužničkim kreditom.
Osjetila sam jednu vrstu ponosa zbog njihovih stavova. Kao dijete razvedenih roditelja, nijesam željela da se udam sve dok nisam srela svog sadašnjeg supruga u 38. godini života. Međutim, kada sam bila u svojim dvadesetim, čekanje na pravog čovjeka sa kojim bih provela cijeli život i odricanje toga da imam djecu stavilo me je odlučno i nelagodno u manjinu. Čula bih šapat: ,,Šta nije u redu sa njom? Da li je sebična? Nevoljena?”.
Možda je sebično to da se prvo gradi karijera, putuje i ima sopstveno dijete. Ili je ipak to ispravno.
Skandinavci su na tom putu. Prema pisanjima časopisa ,,Ju-es-ej tudej” ,,u Norveškoj 82 odsto parova imaju vanbračno dijete”. Brojke su slične u Švedskoj i Danskoj. Dok mnogi parovi stupaju u brak nakon što rode prvo ili drugo dijete, jasno je da brak kao institucija odumire u djelovima Skandinavije.
U članku se ističe da je Norveška prva, a Švedska druga u istraživanju Ujedinjenih nacija iz 2004. na temu kvaliteta života, koji se izračunava na osnovu dohotka po glavi stanovnika, obrazovnog nivoa, zdravstvene zaštite i životnog vijeka. SAD su osme na toj listi.
Kako bi razumio sreću ,,sambo”-a, termina za zajednički život u Skandinaviji, moj producent obratio se 35-godišnjem Mikaelu Anteskogu Adleru iz Stokholma.
,,Da skratim”, kazao nam je, ,,brak košta (žurka, vjenčanica, odijelo, prstenje, medeni mjesec, itd.) i ne daje znatne pomake, jer ne postoji ekonomska ili pravna prednost i nema pravog pritiska društva da se dvoje vjenčaju ili se bilo ko mršti na predbračni seks i suživot”.
Vau.
Možda Kristina Hugoson iz Upsale u Švedskoj to najbolje sumira: ,,Pomisao na brak kao nešto na što smo primorani za mene je užasno…Brak bi trebalo da nastane iz ljubavi, ne da bude stvar očekivanja, rutine ili svakodnevne praktičnosti”.
Moji milenijumci sa univerziteta Kent Stejt – pravi romantici – svesrdno bi se složili sa Hugosonovom. Emili mi je rekla: ,,Brak se oslanja na ljubav. Nije to planiranje ili tajming, to je ono što svi mi čekamo, ljubav”.
Brak se oslanja na ljubav, ali morate da budete i dobri partneri. I, kako kažu, ljubav ponekad nije dovoljna.
Što me dovodi do ideje apokalipse braka koja tek treba da se desi. Da li bi bilo tako strašno da svi ostanemo singl? Da ja ostanem sama? Razmišljala sam o tome. I moj suprug. Nismo planirali djecu, u čemu je bila poenta?
Na kraju, odlučili smo na osnovu ljubavi i praktičnosti. Privrženost ne samo da bi dokazala našu ljubav, već bi nas natjerala da zajedno prebrodimo teška vremena. Jedanaest godina kasnije nema žaljenja. Da li bi društvo bez braka bilo isto tako dobro kao ono sa puno ,,da”?
Ne znam. Ali, voljela bih da znam.
(Prevod teksta ,,Spremni za bračnu apokalipsu?“ Kerol Kastro za CNN)
