DOM SLAJDER

PUTOPIS: Dablin, dobra zabava na ostrvu

9.04.2015. u 11:27

 

 

Povod za boravak u Dablinu bio je edukativne prirode, ali se naučna „ekspedicija“ pretvorila u turističku. Prilika da se spoji korisno i lijepo ovdje se nije mogla izbjeći, pa smo prijepodnevno učešće na Kongresu o infektivnim dječjim bolestima oplemenile obilaskom grada.

O ovom gradu, vjerovatno, nikad ne biste razmišljali isključivo kao o  turističkoj destinaciji, jer on i nije uvršten u standardnu ponudu ovdašnjih agencija. Već na početku posjete uvjeravate se da je to prava šteta, jer je Dablin predivan grad sa toplim, ljubaznim, predusretljivim ljudima. U njemu se osjećate dobrodošlo. Glavni je i najveći grad Republike Irske, ima nešto više od pola miliona stanovnika. Nalazi se u središnjem dijelu istočne obale ostrva Irske, koja je najbliža Britaniji i evropskom kopnu na mjestu gdje se rijeka Lifi uliva u Irsko more.

Tradicija

 

Klima je umjereno kontinentalna, pa se u toku dana više puta promijeni vrijeme, od kišovitog do sunčanog. Stranac se prepoznaje po kišobranu, jer njihovi stanovnici, naviknuti na ćudljivu klimu, znaju da će kiša kratko trajati i ne uzbuđuju se zbog toga. Tačnije, ne primjećuju je. Utisak opuštenosti važi kako za kišu, tako i za ostale stvari. Otud, valjda, i takva blagorodna priroda Dablinaca. Grad je uredan i čist, ali utisak glamura i uglancanosti izostaje. Više odiše starinom i tradicijom. Očuvano je staro, a novo se prilagođava tome.

Zaštitni znak Irske je harfa, jedan od brojnih mostova je u tom obliku i neodoljivo podsjeća na naš Milenijum.

Današnji grad osnovali su Danci 841. godine. Do 1921, Irska je više puta potpadala pod englesku vlast, kada je uspostavljena Irska Slobodna Država. Nakon sticanja nezavisnosti, Dablin je postao političko, ekonomsko i kulturno sjedište nove države. Posljednje tri decenije Dablin, kao rijetko koji grad u Evropi, zabilježio je nagli rast i razvoj.

Najveće tradicionalne industrije su pivarstvo, destilerija, stočarstvo, brodogradnja, a u novije vrijeme proizvodnja i izvoz računarskog hardvera i softvera.

Grad i luka

 

Dablin je i glavna luka države. Nalazi se u ravničarskom dijelu koji rijeka Lifi dijeli na sjeverni i južni. Premošćena je sa 10 mostova, od kojih se izdvaja O’Konelijev, koji povezuje glavne puteve grada. Dva kanala, Rojal i Grand, obezbjeđuju vezu lučne oblasti i južnih i sjevernih ogranaka rijeke Šenon.

Grad je poznat i po stotinama pabova i barova. I to je dio tradicije. Svi su puni, ima puno turista, ali i mještani vole da izlaze. Poslije napornog dana, pab je njihovo mjesto za odmor. Obišli smo i nekoliko poznatih irskih pozorišta u potrazi za kartama za čuveni irski ples. Naravno, mnogo ranije su rasprodate. Ipak, uspjele smo naći jedno malo pozorište sa četiri plesača koji su izvanredno stepovali i oduševili nas.

Dablin  uglavnom možete obilaziti pješke, ali i kad morate koristiti prevoz to se pretvori u jedno vrlo prijatno iskustvo. Irac je raspoložen da vas vozi maltene dokle god ga zamolite. Naravno, nema žurbe, guranja pri izlazu i ulazu, svi strpljivo čekaju na svoj red da uđu u autobus. Autobusi imaju i sprat, odakle možete na miru da razgledate Dablin. Tako se naš obilazak produžio i malo izvan grada, tek toliko da vidimo kako izgleda i ono što turisti ne obilaze. Utisak svedenosti i jednostavnosti tih djelova grada je prosto fascinantan.

Pivo

Irci su poznati i po pivu. Čuveno pivo „ginis“ potiče odavde. To su, naravno, pretvorili u turističku atrakciju, pa se ogroman red na biletarnicama za ulazak u fabriku piva čini kao nepremostiva prepreka da do tamo stignete. Imateutisak kao da je čitav svijet krenuo u pivnicu. Čini nam se da je naše „nikšićko“ bolje, ali je svakako sve ostalo oko priče zvane pivo ovdje mnogo organizovanije i bolje. Obilazak se završava na zadnjem spratu pivare koja je sva u staklu i služi da, uz predivan pogled na čitav grad, popijete čuveno „ginis“ pivo.

Zgrade su mahom niske, kuće od opeke, a čitava arhitektura ima jedan upečatljiv detalj: vrata kojih ima u bezbroj kombinacija i boja. Različita boja vrata na skoro potpuno istim zgradama pomagala su Dablincima da prepoznaju svoj dom.

Tekst i foto: Dr Vjera Janković i dr Nina Mandić