ART SLAJDER
MAKSIM MRVICA: Lilu je moja najveća životna radost
Pijanista Maksim Mrvica prije pet dana bio je gost na koncertu Tončija Huljića i sastava ,,Madre Badeša“ u Zagrebu. Mrvicu je publika imala prilike da premijerno čuje 9. aprila prošle godine u Podgorici. U razgovoru za MNE magazin kaže da se cijeli život školovao da bude ,,glazbenik”. Nikad nije imao afiniteta prema komponovanju. Srećan je kad se komunikacija između njega i publike završi uspješnim koncertom.
Što su životne, a što profesionalne lekcije kojima su Vas naučili Tonči Huljić, Marija Sekso, Vladimir Krpan i Mel Buš?
– Imao sam sreću da u svom školovanju imam vrhunske pedagoge poput Marije Sekso i Vladimira Krpana, koji, ne samo da su me naučili puno toga u poslu, već i kao ljudi. Vodili su me kroz život, naučili su me puno drugih stvari. Stvarno sam srećan što sam ih imao. Da ne govorim o Melu Bušu, koji je u stvari moj životni mentor i dobar prijatelj.
Kakav je Vaš odnos prema muzici? Da li je muzika svjetlost života?
– Pa ne znam, ne gledam to baš tako. Muzika je nešto što je uz mene cijeli život, od devete godine. To je moj posao i to je moja najveća ljubav, tako da je cijeli moj život isprepleten uz muziku, bez koje ne bih ni mogao.
Što Vam predstavlja najveći izazov u izvođenju nekog djela?
– Ah, ne znam, ostati vjerodostojan onom što je kompozitor napisao, ali opet, u okvirima toga napisanog da mogu stavit svoju interpretaciju koja je ipak onda karakteristična i drukčija od ostalih kompozicija. Na posljetku i dirnuti srca publike. Dakle, onome kome sviram, publici, da prenesem tu svoju energiju, entuzijazam za kompozicijom, da oni osjete moju energiju.
Što Vas dotiče?
– Upravo ta komunikacije između publike. Kad je baš publika ta koja reaguje na moje sviranje, na moju energiju, onda ja dajem još više i još više im želim to pokazat. Ta komunikacija sa publikom na kraju se završava uspješnim koncertom.
Trećeg maja punite 40 godina. Međutim, tu je i 31 godina u muzici, pošto je prvi Vaš javni nastup bio sa devet godina. Šta je to, kada se osvrnete, na šta ste najponosniji?
– Smatram sebe vrlo srećnom osobom, jer dolazim iz malog grada, iz porodice koja nije bila povezana sa klasičnom muzikom. Bilo je tu upornosti, rada, ali i element sreće, kad sam upoznao Mela Buša, jednog od najvećih producenata. On mi je otvorio sva ta vrata, moja karijera krenula je nakon toga. Puno stvari me čini srećnim. Nadam se da još nije kraj, da ima još puno toga za svirat’. (osmijeh)
Na prvom albumu ,,Geste“ radili su hrvatski kompozitori. Među njima je i bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, koji je komponovao ,,Igru staklenih perli“. Kako sad izgledaju ti vaši susreti? Kakav je bio predsjednik, a kakav kompozitor?
– On je predavao meni na fakultetu harmoniju i predavao je mojoj suprugi pravo. Je l’ znate da on predaje na Pravnom fakultetu i Glazbenoj akademiji? Kompozitor je, advokat, predsjednik Društva skladatelja, ima puno funkcija. Ja njega znam kao profesora, predavača, a znam ga i kao kompozitora, jer sam bio dosta povezan sa njim kad smo radili tu antologiju hrvatske moderne glazbe za ,,Kantus“, koja je bila sestrinska firma Društva skladatelja, čiji direktor je Ivo Josipović. Tako da smo dosta usko sarađivali, ja sam puno puta putovao, svirao u svijetu njegovu kompoziciju, on je to znao, ja sam mu slao programe i tako. Mislim, u dobrim smo odnosima, ali on je vrlo zaposlen čovjek. Rijetko se vidimo na nekim iventima, to je to.
Što Vas raduje u druženju sa kćerkom Lilu?
– To je moja najveća životna radost, u stvari. Svaki put kad putujem, kad imam neke velike turneje, onda joj obećam da ćemo otići ona i ja sami na neko putovanje, da nam niko ne smeta i baš ga uživamo jedno u drugom. Dosta smo povezani.
Na čemu insistirate u njenom vaspitanju?
– Da bude skromna, jer na primjer, moj život je drugačiji od života roditelja njenih prijateljica. Želim da je naučim toj skromnosti, da ništa nije drukčije, da ja nisam drukčiji. Naučit je isto tako, da se vrlo napornim radom i trudom dođe do uspjeha. Da nema preskakanja nekih etapa i nema preskakanja skala. Ona se ne bavi muzikom, ona je balerina.
Ostvarili ste olimpijski san, izvedbom numere ,,Olympic dream“ u Atini. Što je Vaš životni san, odnosno, da li je ostvaren?
– Mogu reći da jeste. Opet, moja nekako teorija je naći balans između onog da si zadovoljan sa onim što si napravio, što si postigao u životu, ali da opet tu postoji nešto što možeš još usvojiti. Jer, ako nikad nisi zadovoljan, ako si preambiciozan, onda ne možeš uživati u životu, trenutku, uspjesima. Ako se stalno guraš za nešto naprijed, opet nisi srećan. Treba se naći taj neki balans, da si zadovoljan sobom, a opet da imaš neku ambiciju, da ti godi nešto. Nadam se da će uvijek postojati nešto što će mi biti izazov i neka intriga u budućnosti.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
