Nezgodno je u ovakvim temema govoriti jezikom brojki, ali one pokazuju da je potrebno preventivno djelovati i doprinijeti da se prepoznati faktori rizika eliminišu tako što će se angažovati snage na svim poljima – u društvu, porodici, struci… – smatra specijalista psihijatrije dr Lidija Injac Stevović.

Ona u razgovoru za Pobjedu navodi da je prema podacima Zavoda za stastistiku Monstata do 2010. godine prosječan broj samoubistava u Crnoj Gori bio 123.

–  U poređenju sa periodom prije 1990. godine kada se stopa suicida kretala oko 15/100.000, poslednjih godina zabilježeno je povećanje broja suicida, pa se Crna Gora može svrstati u zemlje sa visokom stopom suicida. Suicidne stope ispoljavaju veliku raznolikost širom Evrope. Crna Gora se početkom 21 vijeka, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (2007. godine) sa 17 smrtnih slučajeva na 100.000 stanovnika, nalazila u gornjoj polovini evropske rang liste zemalja prema vrijednosti opšte stope suicida. Prema najnovijim raspoloživim podacima stopa iznosi 18.9 smrtnih slučajeva. Veće stope suicida zabilježene su u 11 (Srbija, Hrvatska, Slovenija, Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Estonija, Letonija, Litvanija, Mađarska i Belgija) od ukupno 39 posmatranih evropskih zemalja – navodi dr Injac Stvevović.

Prema njenim riječima, pored brojnih “spoljnih” faktora može se govoriti i o individualnim predispozicijama koje čovjeka mogu da natjeraju da, kako se to kaže, digne ruku na sebe.

– U tom kontekstu možemo govoriti o nasljednim faktorima. Pokušaji suicida imaju takozvani hereditet (nasljedni faktor) od 17-45 odsto čak i nakon regulisanog psihijatrijskog poremećaja (Mann, 2009). Takođe, može se istaći da osobe koje pokušavaju suicid pokazuju deficite u osnovnim kognitivnim funkcijama, na primjer pažnji i memoriji. Dr Injac Stevović ističe da postoje pokazatelji koji mogu da ukažu da se kod mladih ljudi  „lomi nešto u duši“ , kao što ima i načina da ima se pomogne da izađu iz takvih stanja koja potencijalno vode u nepovrat.

– Suicid je treći vodeći razlog smrti u uzrastu od 15-18 godine. Faktori i znaci koji se mogu pojaviti su osjećanje beznadežnosti i bezvrijednosti, depresivno raspoloženje,osjećanje krivice,  nisko samopoštovanje, povlačenje od porodičnih ili socijalnih aktivnosti, poremećaji spavanja i promjene u ishrani (previše ili premalo), osjećanje ljutnje, bijesa, potreba za osvetom, osjećaj iscrpljenosti, problemi sa koncentracijom, problemi postignuća u školi, razdražljivost, redovno i često plakanje, nevođenje računa o sebi,  impulsivna ponašanja, česti fizički simptomi kao što su glavobolja i bolovi u stomaku…

Zbog toga je potrebno da se roditelji i druge osobe koje se staraju o djeci obrate pažnju na njihove tegobe, da ih razumiju, da im daju podršku kako bi omogućili njihov emocionalni sklad i, ako je potrebno, potraže pomoć stručnjaka – ističe psihijatrica.