DRUŠTVO SLAJDER
DARKO BAJIĆ: Stvoren je sistem u kojem je kriminal vrijednost
Najnovije ostvarenje reditelja Darka Bajića ,,Bićemo prvaci sveta“ govori, na prvi pogled, o jugoslovenskoj košarkaškoj školi i njenim osnivačima, kao i osvajanju prve zlatne medalje 1970. godine u Ljubljani. Ispod te površine, krije se priča o hrabrosti da se prate snovi i da se nikada ne odustaje od njih, jer oni će se ostvariti. Krije se priča o toplini i prijateljstvu. O ljubavi. O zajedničkom duhu. O tome da je jedan mali tim radio velika djela i promijenio košarkaški sistem u Evropi. O tome da smo mi mijenjali svijet, a ne on nas.
Sa Darkom Bajićem smo uoči premijere ovog filma u Podgorici, uz kafu, razgovarali o tim vremenima, košarci, serijama ,,Sivi dom“ i ,,Zaboravljeni“, Dejanu Savićeviću i Mimi Karadžiću.
Ranije ste posvećivali filmove kćerci, ocu… Kome je ovaj film posvećen?
– (smijeh) Dobro je pitanje. ,,Crni bombarder“ sam posvetio kćerci i generacijama za koje sam želio da žive u nekim srećnijim vremenima. ,,Bićemo prvaci sveta“ je posvećen svim našim i sadašnjim roditeljima za koje sam siguran da bi trebalo da povedu djecu u bioskop, da pogledaju ovaj film. Ovdje su neke priče koje nisu ispričane, neka vremena koja su došla, koja su nam se desila u svom ovom haosu i raznim stanjima ratova i tranzicija, gdje su nas tako pokupovali i osiromašili, gdje su nam na konto nekad novog sistema koji je pao, rekli da ćemo biti sretniji. Negdje su potpuno pobrkali vrijednosti. Stvoren je sistem u kojem je kriminal postao mnogo veća vrijednost od jednog dobrog profesionalca, čovjeka koji radi svoj vrhunski posao u nauci, kulturi, novinarstvu, privredi, hotelijerstvu. Odjednom smo izgubili to mjerilo, jer se izgubila zemlja u kojoj živimo. Sad ima svako svoju državu i namirili smo jednu stvar, ali, mislim da je zajednička zemlja Jugoslavija vrlo važna i da trebamo svi da je koristimo, jer tu možemo pronaći iskustvo. Na kraju, ako smo bili nesretni u toj državi, i to je dio iskustva, ali je isto tako dio sistema vrijednosti koji je postojao, koga možda ne smijemo da preispitamo samo zato što je to dio istorije Jugoslavije ili dio socijalizma, komunizma, čega god.
Kako se onda snalazimo u tome?
Mi zapadamo iz greške u grešku, pokušavamo da upijamo neki sistem svijeta, evropskih zemalja koji je drukčiji. To je drukčiji karakter, drukčiji ljudi, imaju zakon koji već funkcioniše sto godina, tako da ako probamo da ličimo na njih, nije to to. Mi ćemo tek za sto godina da počnemo da razmišljamo kao normalni ljudi i da počnemo da funkcionišemo po takvim zakonima. To su istrošene stvari i to jednostavno ne volim. Kada pogledamo ovaj film, shvatimo da je naš najbolji proizvod ono što smo uspjeli u Titovo vrijeme da stvorimo, jedan zajednički sistem koji su drugi kopirali, sistem koji je stvoren u košarci. Jugoslavija je uticala na sve zemlje Evrope da oni krenu da funkcionišu. Ova četiri moja junaka jedni su od tih koji su pokrenuli razvoj košarke u Grčkoj, Španiji… Treba da razmišljamo da nešto stvorimo sami, a ne da čekamo da nam neko drugi donese sistem i da ga mi primijenimo. Teško da može sad u Crnoj Gori da se razvije, na primjer, hokej na travi. Pretpostavljam da ne. Može se desiti jedan tim, ali nije to za nas.
Ovaj film je na neki način posveta vrijednostima kojih više nema?
– Postoji nešto što vi osjećate kao blisko vama i što je u karakteru ne samo vašem, nego naših kraljeva, pradjeda. Pogledajte malo istoriju, pa se vratite nazad. To teško može da se izgubi u genima. To ostaje, i to zauvijek. Na svim ovim prostorima živjeli su izvrsni trgovci, ljudi, naučnici, pjesnici, šta god hoćete, sve kapaciteti. Mislim da je ovaj film dobar, da shvatimo da taj mehanizam postoji, da taj povratak u vrijeme nije samo radi sentimenta, da biste shvatili zašto ste voljeli nešto ili nijeste, nego da se sjetimo ljudi koji su vjerovali u neki ideal, sanjali o tome i ostvarili ga. Hajte danas ostvarite to, hajte danas ostvarite svoj san. Svako će vam reći – to je nerealno. Nemojte, budite mali novinar, nemojte da sad idete na nešto više, nema potrebe, nemoj da intervjuišeš Darka Bajića, nego idi hvataj neku zvjezdu, neku kič starletu, koja će prije biti na prvoj strani, nego Darko Bajić. Niti Darka Bajića, niti bilo kojeg umjetnika. I tako, na taj način, oni ubijaju sve nas, lagano za godinu, dvije, tri, deset, petnaest, vi postajete čovjek koji ne vjeruje u snove. Ne postavlja ciljeve, niti ih ostvaruje.
Rekli ste da ste strepjeli od reakcija Bore Stankovića, Kapičića…. Kako su oni reagovali na film?
– Plećaš je vrhunski intelektualac i sjajan čovjek, sa njim sam više puta pričao. On mi je stalno prije premijere filma u Beogradu govorio: ,,Nije to baš dobro, nisi ti to uradio”. Ja mu kažem: ,,Niste još vidjeli film“. On odgovara: ,,Ne, ne, ne, ali ja sumnjam u to“. Kada je prošao film, on je prišao, poljubio me i rekao: ,,Predivan film i puno ti hvala, ovo mnogo znači, ne samo meni, nego i za košarku, za sport. Hvala ti za istoriju, hvala ti za sve“. Tako da, teško je, imao sam tremu zbog svih tih ljudi, poznavao sam i Žeravicu, pokušao sam negdje da se vratim u prošlost, da ispričam jednu sportsku priču, ali, da ispričam i priču o ljudima koji su imali snage, hrabrosti, volje, koji su bili veliki borci i uspjeli da od luzera postanu junaci.
Trenirali ste košarku. Kako biste sastavili svoj košarkaški tim svih vremena?
– Mislim da je svima one ‘90. godine sigurno bio drim-tim, zaista fantastičan splet, Kukoč, Rađa, Divac, Paspalj, Danilović, Popović, Saša i ovaj mali, Crnogorac, lijepi dečko, baš je odličan, bio je plejer. Kako možete izbjeći Kiću, Moku, Praju, pa kako možete i ovu generaciju, koja je bila zaista fantastična, od Koraća do Skansija, Rajka Trajkovića, sjajnoga Šolmana, fenomenalnog Plećaša, to su bila zaista imena koja su nas oduševljavala i donosila to što nam je bilo jako potrebno, da budemo sretni, da vjerujemo da i mi možemo da budemo najbolji na svijetu. To je ono što nam donosi Đoković. To je sve ono što nam je davao genijalni, ja ga mnogo volim, najveći crnogorski fudbaler, Dejan Savićević. Dejo je bio vrhunski fudbaler, i on i Peđa Mijatović. Piksi, da ne govorim o Hrvatima koji imaju zaista odlične fudbalere i dan-danas. Teško je tu napraviti taj neki miks, ali sigurno da ima desetak imena koji su najbolji, činili su tu generaciju do 2000., a sad već u novom vijeku imate Pekovića, Krkića, zaista sjajne košarkaše, Teodosića. Kad god taj jugoslovenski sistem ne funkcioniše, te reprezentacije u bivšoj Jugoslaviji počnu da padaju. Ako poštuju sistem, sve ono što je postavljeno od tih ‘90-ih godina kao jedna košarkaška škola, ako nastavljaju to, onda su uvijek na dobrom pravcu, čini mi se.
I dan-danas su gledane serije ,,Sivi dom“ i ,,Zaboravljeni“. Kako to komentarišete?
– Ne možete da napravite film za koji će reći da nije dobar u ovom vremenu, ali će biti dobar za 50 godina, to su neki pusti snovi. Ja sam siguran da filmovi koji uspiju da komuniciraju sa publikom, ne na komercijalan način već na vaš, specifičan, autorski način, oni će ostati i u budućnosti. Ako ne, teško, moguće je da, što kažu ovi mladi, publika nema vajb za određene filmove. Ako oni postanu popularni i shvaćeni u vremenu kada su snimljeni, onda će i opstati.
Jeste li se vidjeli sa Milutinom Mimom Karadžićem? On je glumio u ,,Sivom domu“.
– Nisam se vidio sa njim kad sam došao u Crnu Goru. On je sad biznismen, nije tako lako naći se s njim, ali, mi smo baš dobri prijatelji, dugo se znamo, cijenimo se i poštujemo i viđamo se uvijek kada imamo za to prilike, i u Beogradu. A i gledam ga stalno u serijama.
Kako komentarišete njegove sadašnje uloge, u ,,Gorčilu“ i ,,Budvi na pjeni od mora“?
– On je uspio da ono što je specifično u jednom crnogorskom karakteru maksimalno iskoristi za uloge koje radi, a da pri tome to ne bude banalizovano, i na prvu loptu – Crnogorac. Iz tog mentaliteta on stvara uloge koje ljudi vole, u komedijama do ozbiljnih dramskih uloga. On je zaista jedan vrhunski glumac i lično ga cijenim i poštujem.
Bojana Radonjić
