ART
ART: Četrdeset godina od smrti Iva Andrića
Ivo Andrić u Herceg Novom
– Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog ,,javnog radnika“ dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju… – napisao je književnik Ivo Andrić u svojoj bilježnici.
Najprevođeniji srpski pisac i jedini ,,nobelovac“ u Južnih Slovena, preminuo je 13. marta 1975. godine.
Ostavio je trag u svojim djelima ,,Na Drini Ćuprija“, ,,Znakovi pored puta“, ,,Travnička hronika“, ,,Gospođica“, ,,Prokleta avlija“, ,,Ex Ponto“, ,,Staze, lica, predeli“, ,,Kuća na osami“, ,,Umetnik i njegovo delo“…
Ivo Andrić sa suprugom Milicom
Svi koji su ga poznavali, govorili su da je bio tih, te da se rijetko smijao, što je smatrao svojom najvećom manom, ali da je u dubini duše bio vrlo romantičan i emotivan čovjek. To pokazuje i činjenica da je prvu školovanu srpsku kostimografkinju Milicu Babić, udatu Jovanović, čekao 30 godina da bude slobodna. Vjenčali su se 1958, godinu nakon smrti njenog supruga Nenada Jovanovića, koji je bio jugoslovenski poslanik u Berlinu. Ivo Andrić tada je imao 66 godina. Njoj je posvetio priču ,,Jelena žena koje nema“. Do posljednjeg dana javljao joj se sa ,,Drago Lepo“, a potpisivao ,,Grli te nežno tvoj Ivo Mandarin“.
Sa Milicom je bio kada mu je u Stokholmu uručena ,,Nobelova nagrada za književnost“. Umjesto uobičajene numere, koja je svih tih godina pratila dobitnike priznanja dok su izlazili na binu, u stokholmskoj dvorani odjekivali su zvuci bosanske sevdalinke ,,Kad ja pođoh na Bembašu“. Hor stokholmskih madrigalista potom je zapjevao ,,Oj jesenjske duge noći“.
Do Miličine smrti, 1968. godine, živio je u porodičnoj kući u Herceg Novom. Nakon toga nikada nije posjetio ovaj grad.
Andrić je, kako piše na službenoj stranici Zadužbine Iva Andrića u Beogradu, bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije.
– Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vijest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje oskudne studentske kofere i napušta Krakov. Po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, Andrić intenzivno piše pjesme u prozi – piše na stranici Zadužbine.
Ovaj velikan kasnije je radio kao prevodilac i ambasador.
Citati
– Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!
– Tko čini dobro, od njega se još više dobra očekuje.
– Tko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.
– Ljudi koji ne paze što govore i ne vode računa kad što govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav dojam ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom vjerovatnošću može se kazati da će cijeloga života biti i sebi i drugima nezgodni i teški. Ali, sa druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni po čemu drugom nisu ništa bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista u sredini.
– Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lako pobijeći.
– Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga.
– Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.
– Čovjek koji ne voli nije sposoban osjetiti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije.
– Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!
B.R.
Foto: ivoandric.org.rs
