Prva od tih ljubavi dolazi kada smo mladi, za većinu već u srednjoj školi. U pitanju je idealizovana ljubav – ona koja podsjeća na bajke koje su nam čitali kada smo bili djeca.

Ova ljubav nas uči onome što bi trebalo da radimo za dobrobit društva i, vrlo često, naših porodica. Ulazimo u nju sa vjerovanjem da će to biti naša jedina ljubav i da nije bitno ako sve nije baš savršeno ili moramo da preuredimo neke lične istine kako bi one funkcionisale jer duboko u sebi verujemo da nam je ova ljubav suđena. U ovom tipu ljubavi mnogo nam je važnije kako nas drugi vide nego kako se zaista osjećamo. Ovo je ljubav koja jednostavno izgleda kako treba.

Druga ljubav bi trebalo da bude teška – ona koja će nas naučiti lekcijama u vezi sa tim ko smo i koliko često želimo ili nam treba da budemo voljeni. Ova ljubav boli, uglavnom kroz laži, bol ili manipulaciju.

Mislimo da pravimo drugačije izbore od onih iz prve veze, ali u stvarnosti i dalje pravimo izbore iz potrebe da savladamo važne lekcije. Naša druga ljubav može da postane ciklus koji ponavljamo jer mislimo da će završetak biti drugačiji. Ali ipak, stvari svaki put ispadnu još gore nego ranije.

Nekad je ovakva veza nezdrava, neizbalansirana i narcisoidna. Možda se čak susretnemo i sa emotivnom, mentalnom, pa čak i fizičkom manipulacijom i zlostavljanjem i skoro uvek postoji mnogo drame. I to je ono što nas drži zavisnim jer prolazimo kroz emotivni rolerkoster ekstremne radosti i tuge – kao džanki koji pokušava da dobije fiks. Izdržavamo ružno u nadi da ćemo uskoro doživjeti i nešto lijepo.

Sa ovim tipom ljubavi, naš trud da od nje napravimo pravu stvar važniji je od toga da li bi to uopšte trebalo da radimo. Ovo je ljubav za koju bismo voljeli da je prava.

Treća ljubav pojavljuje se neočekivano. Ona nam uglavnom izgleda pogrešno i to uništava svaki ideal za koji se držimo u vezi sa tim šta bi ljubav trebalo da bude. Ovakva ljubav dolazi sa takvom lakoćom da ne možemo da povjerujemo da je to uopšte moguće. Vezu koju uspostavljamo ne možemo da objasnimo rijčima i ona nas jednostavno obara sa nogu jer je ni u najluđim snovima nismo planirali.

Pronašli smo savršenu osobu i stvari su jednostavno kliknule i legle na svoje mjesto. Ne zamaramo se očekivanjima u vezi sa tim kako svako treba da se ponaša i ne postoji pritisak da budemo nešto što nismo. Prihvaćeni smo u svojoj najiskrenijoj formi – i to nas trese do same srži našeg bića.

Nijesmo je tako zamišljali i ne pridržava se pravila koja smo sebi nametnuli kako bismo išli linijom manjeg otpora. Ovo je ljubav koja zvoni na naša vrata bez obzira na to koliko nam treba da ih otvorimo.Ova ljubav je prava ljubav.

Možda nećemo svi tokom života osjetiti sve tri vrste ljubavi, ali možda zato jer nijesmo spremni. Možda prvo moramo da naučimo šta ljubav nije prije nego što shvatimo šta ona zapravo jeste. Nekad se ne radi o tome da li smo spremni za ljubav, već da li je ona spremna za nas.

Nekima će biti potrebne godine da nauče ove važne lekcije, a nekima život.

Postoje i oni koji pronađu tu osobu i ostaju u ljubavi do poslednjeg daha. U pitanju su retki srećnici, ali bitno je da znamo da i oni postoje. Samo zato što vam neka veza nije uspjela ranije, ne znači da neće nikada. Svi možemo da ostanemo uz prvu ljubav jer ona izgleda dobro i usrećuje druge. Možemo da ostanemo sa drugom iz vjerovanja da ako se ne borimo za nju, onda je nije vrijedno ni imati. A možemo i da napravimo izbor da vjerujemo u treću.

(Izvor: Elephant journal)