KOLUMNE
URBANA KALDRMA: Kad ljepota postojanja dođe do izražaja
Vašari me uvijek raspamete.
Volim šareniš i zvukove čaršije, a ni gužva mi nije mrska. Ma, divota. Ono ushićanje kao u djeteta dok stiješnjena prtim put od štanda do štanda na kojima izložene u oko mi zapadaju rukotvorine nekih nepoznatih strpljivih ruku koje nisu štedjele ni trud ni vrijeme da se izraze.. Ručni rad je dragocjenost i jeste izraz. I to umjetnički.
A izraz je potreba duše da se predstavi u lijepom svjetlu, ljubiteljima i ostalim posmatračima.
Pletene kape i šalovi, džemperi, vunene čarape, prsluci, tkane torbe, heklani stolnjaci, končani podmetači, bluze .. ćilimi.. i još mnogo toga, uvijek me oduševe. Čim ugrabim vremena za krug po gradu, redovno svratim u taj, nazovi moj, svijet iz bajke.
Inače volim bajke i njihove pouke.
Baš sam ljubitelj.
A i kraj mi dobro dođe, uvijek bude ohrabrujući, spasonosan, kada dobrota prevagne i pobijedi onu drugu stranu, mračnu, koja jeste prisutna i gnjavi, ali nije u stanju mjeriti se ni nadjačati.
Svijetlost se uvijek uspije provući, pa ošteti i najcrniji od svih mogućih mrklih mrakova.
Neko će možda pomisliti da sam sanjar, nerealna, da samo žena može živjeti žensko pismo bez osjećaja za mjeru i da je realnost okrutna, kao strvinari uvijek spremnih na napad.. i da je optimizam poput guranja kamena, Sizifovska muka, na granici sa lucidnim razabiranjima.
Lada Krstulović-Alivodić
Ali ja poznajem ljude koji su dogurali gromadu. Dakle, moguće je. Neki su se ipak popeli na vrh planine.
Izvanredan je osjećaj kada znaš da ti se kamen sudbine neće više vraćati u podnožje. Kao da si nakon negativne iz matematike koju vučeš cijelu godinu, konačno shvatio suštinu pa riješio komplikovanu jednačinu i sad si nagrađen prelaznom ocjenom.
A onda si sav srećan, potaknut uspjehom smogao još i to preostale snage da bi porinuo gromadu. Vješto joj pristupaš, kao što se to radi kada se u brodogradilištu okonča, ponekad i višegodišnja gradnja broda, pa se uz šampanjac i fanfare pusti da brod proklizne u more.
I to bude slavlje nad slavljima.
Ili kada se mlada ptica odvaži da prvi put preleti rijeku. Gledala sam ih na Bojani, kumovala njihovim prvim, nevještim letovima.
Ili kada dijete prohoda.. pa se ozareno, svo u osmijeh pretvori, ponosno jer je osvojilo svijet.. i od tada, korak po korak, uvijek će ga osvajati, rukovođeno unutarnjim kompasom koji će funkcionisati i onda kada ga odrastao čovjek zaboravi.
U biti, svima se desi da se zaboravimo, ne mali broj puta se i pogubimo. Pa ipak, ako bi nas se pitalo kuda smo se zaputili mi bi odgovorili da smo na najljepšem mogućem putu, ali nas je, eto, spopala nekakva težina..
Naravno, nije lako uznijeti kamen teži od samog sebe, sve do vrha planine. Ali kada znamo da je vrh osvojiv, kao rezultat upornosti i zalaganja, onda lakše padaju i poteškoće na putu.. a o milini porinuća da se i ne priča.
To bude uistinu trenutak koji jedino bajka može dočarati:
Slika čovjeka na vrhu planine, uspravnog, vjetrić mu se kroz kosu zavlači, a i pod košulju dospije da osvježi, dok ruka konačno isparča kamen, nekadašnju zatvorsku kuglu, da se skotrlja niz drugu stranu, da tim porinućem zauvijek nestane sva kroz život nakupljana težina, ostavljajući prostor ljepoti postojanja, da dođe do izražaja, u punom sjaju prezentujući se, oslobođena i rascvjetana.
Autorka: Lada Krstulović-Alivodić
