KOLUMNE
PSIHO TEMA: Depresija-život preko granica tuge i bez lijepih očekivanja
Marko Minić
“Nedjeljama ne izlazim iz stana. Ne radi mi se ništa niti imam volje za bilo čim. Jedva sebe natjeram da obavim osnovne stvari po kući. Ne mogu da se koncentrišem ni na šta. Zapostavila sam obaveze na fakultetu, zapostavila prijatelje. Jednostavno, osjećam da nemam energije ni za šta. Sve mi teško pada. Non stop sam umorna. Preko dana najradije ne bih ustajala iz kreveta, a onda uveče jedva nekako zaspim, a opet nikako da se naspavam jer se ujutru probudim prije svih. Užas, ne znam kako sam upala u sve ovo. Ne radujem se više ničemu, sve mi je nekako bezlično i besmisleno i to me plaši. Ne znam zašto sam tužna, non stop plačem, sve mi je skupilo. Imam osjećaj da se nikada neću izvući iz ovoga. Tonem. Svašta mi pada na pamet, bojim se da mislim o tome… ”
Klijentkinja je govorila je tiho, usporeno, podrhtavajućim i plačnim glasom navodeći tegobe koje sugerišu na nešto što, kako u svom pojavnom obliku, tako i u intenzitetu i trajanju prevazilazi granice osjećanja tuge. Njene žalbe upućuju na nešto što bismo danas mogli okarakterisati kao depresija.
O ovom psihičkom poremećaju, ljudi su naslućivali još prije nove ere, praveći maštovite koncepte o izlivanju žuči koja dospijeva do mozga izazivajući zamračenje duha i neraspoloženje. Kroz vijekove, smjenjivao se stav prema depresivnosti.
U antičkoj Grčkoj melanholik je katkad sebe znao da doživljava kao superiorno biće sagledavajući svoju melanholiju kao esencijalni supstrat kreativnosti u umjetničkom stvaralaštvu. Pretpostavljalo se da u svakom melanholiku postoji zrnce genijalnosti, pa je tako i melanholija kao poremećaj izazivala zavist. U modernom društvu, depresivnost se posmatra iz druge krajnosti.
Depresija danas predstavlja zajednički naziv za skup poremećaja u okviru poremećaja raspoloženja sa različitim stepenom prognostičke izvijesnosti i širokim spektrom kliničke slike, od neurotičnog do psihotičnog nivoa. Iz tog razloga, smislenije je govoriti o depresijama nego o jednom poremećaju. Ipak, okolina može prepoznati neke opšte znake depresivnosti kod osobe koji prevazilaze okvire adekvatnog tugovanja i koji upućuju na neki od oblika depresije.
Bazična karakteristika depresivnog čovjeka jeste da on ne pronalazi više, duboko u sebi razloge da bi se osjećao dobro, da osjeća sreću i zadovoljstvo. Postepeno počinje da dominira negativno raspoloženje, koje se razvija bez vidljivog razloga ili po svom intenzitetu i dužini trajanja prevazilazi eventualni uzrok. Osoba negativno predviđa budućnost i sebe u toj budućnosti, pritiska sebe sumornim mislima o prošlosti i sadašnjosti, isključujući bilo kakva očekivanja od budućnosti, jer smatra da se ni jedan njen važan cilj ili želja u budućnosti ne mogu ostvariti.
Slika o sebi je negativna, opterećena krivicom, samooptuživanjem i samoobezvređivanjem, a tipična osjećanja prema sebi kreću se u rasponu od samoprezira do samomržnje iz koje se rađaju ideje o autodestrukciji do samoubistva. Gotovo u svim slučajevima depresivne osoba se žali na osjećanje umora i nedostatak energije. Teško joj je da završi bilo kakav zadatak ili obavezu i nemotivisana je da započine bilo šta novo. Nekada nema energije i volje čak ni za obavljanje elementarnih poslova (kuvanje, čišćenje, održavanje lične higijene, nekada čak ni za ustajanje iz kreveta). U nagonskoj sferi, javljaju se snižen apetit (najčešće) praćen gubitkom tjelesne težine, snižen seksualni nagon i teškoće sa nesanicom i ranim buđenjem.
Veoma je često da depresivni doživljaj osoba opisuje preko različitih vrsta tjelesnih manifestacija: glavobolje, bolovi u stomaku, bolovi u vratu, vrtoglavica, kardiološke smetnje ističući nekad upravo tjelesna zbivanja u prvi plan i pri tom negirajući sniženo raspoloženje i tipične znake. Upravo zbog širokog dijapazona pojavnih oblika, okolina depresiju nekada teško prepoznaje, pa je za dijagnostikovanje neophodno uputiti osobu stručnim licima koji se bave mentalnim zdravljem.
U dominantno patrijarhalnom društvu, kakvo je naše, posebno su muškarci koji imaju teškoća sa depresijom dodatno opterećeni osjećanjem stida, što (uprkos gotovo dvostruko većoj zastupljenosti ovog poremećaja kod žena i skoro trostruko češćim pokušajima samoubistva), doprinosi češćoj realizaciji suicida. Biti muško, u našoj sredini, je opterećeno kulturološkim imperativom da se bude i “emocionalno jak”. Prisila okoline u današnjem vremenu je takva da je gotovo sramota, nevaspitano biti potišten, bezvoljan, tužan, neraspoložen. A koliko je tek neprihvatljivo biti depresivan… Kulturni kontekst, na žalost, otežava uvremenjeno javljanje za pomoć stručnim licima i adekvatno suočavanje sa teškoćama.
U današnjem vremenu, psihoterapija je uz farmakoterapiju, nezaobilazan pristup u liječenju depresija.
Autor: Marko Minić
Dipl. psiholog
Transakcioni analitičar savjetnik
Kontakt telefon: +382 68 448900
