17.10.2016. u 8:15
Da li naša djeca odrastaju više u virtuelnom nego u stvarnom svijetu? Koliko društvene mreže mogu da budu korisne, a koliko štetne? Može li se naći ,,prava mjera“ u korišćenju sadržaja koji se nudi na internetu? Ovo su pitanja koja smo postavili našim sagovornicama, majkama tinejdžera. Saglasne su da internet nije prirodno okruženje za djecu i da je kontrolisanje ponašanja djeteta na društvenim mrežama skoro nemoguće.
Marija Jovićević, urednica u dnevnom listu ,,Pobjeda” naglašava da su društvene mreže napravile revoluciju na polju kominikacije.
-Ipak, ne umanjujući njihov ogroman značaj u poslu kojim se bavim, doživljavam ih kao nužno zlo. Sve teže i sama uspijevam da se zaštitim od brojnih spornih sadržaja koje nude. Mene ne zanima ko je šta jeo, gdje je ko bio, kako ko izgleda. Zanimaju me druge stvari koje na fejsbuku i instagramu sve teže nalazim. Onda se stavim u poziciju mog radoznalog desetogodišnjeg djeteta i znam da se u tom prostoru ne bi snašla.To nije prirodno i zdravo okruženje za našu djecu. Moja kćerka, kao većina njenih drugarica, pravi selfije, provjerava sa mog naloga, kad god ja to ne vidim, profile drugarica, ali svoj profil još nema. I u budućnosti je promjena ovog stava pod znakom pitanja.
Naravno, razumijem i drugačije odluke roditelja, ali je ključno da smatram da joj profil na Fejsbuku ne bi donio ništa novo na polju duhovnog sazrijevanja,već bi joj otvorio opasan i ogroman sajber prostor, koji mi roditelji ne možemo kontrolisati. Da ne pominjem to beskrajno zurenje u telefon, snimanje klipova i gledanje snimaka petnaestogodišnjih djevojčica koje pričaju o kozmetici i garderobi. Fejsbuk bi samo pogoršao ionako lošu situaciju za koju je zaslužan Internet -kaže Marija Jovićević.
Njen stav je jasan: koliko god da su društvene mreže promijenile naše živote, zbližile neke stare prijatelje, danas su pred očima naše djece sredstva kojim mnogi dokazuju koliko su bogati, lijepi, zaljubljeni.To je jedna iščašena slika stvarnosti, koju mijenjamo za dobru šetnju, partiju monopola ili samo osmijeh. Iskreni.
Olivera Milačić, vlasnica agencije ,,Fashion Montenegro“ smatra da je Internet previše moćan alat za mlade ljude.
-Opseg društvenih mreža je neograničen. Napravile su svijet veoma malim i postale efektivan most za kulturne razlike. Ovo je očigledno dobar i snažan aspekt socijalnih mreža, sa druge strane mogu biti i izvor negativnog uticaja na tinejdžere.
Ne obezbjeđuju da se poštuju etički standardi i u tom smislu granice se često pređu.Tinejdžeri provode previše vremena na Internetu, a škola i interakcija sa porodicom trpi… Savjetovala svoju kćerku da koristi društvene mreže pametno i da njen povremen pristup društvenim mrežama ne dovodi do zanemarivanja škole i porodice. Moja kćerka ima pristup mom nalogu, a imam i ja njenom. Ne provjeravam je jer nema potrebe, makar ne još :). Postavili smo neke moralne standarde na osnovu naših porodičnih vrijednosti, i te vrijednosti treba da su na prvom mjestu čak i kada pristupa društvenim mrežama-navodi Olivera.
Sanja Perić, tekstopisac ističe da bi voljela kad bi neko stručno i argumentovano mogao da kaže koliko je to vremena dovoljno tinejdžerima za društvene mreže.
-Međutim, mislim da to jednostavno nije moguće jer uvijek će se naći argumenti za i protiv. Zato je na roditeljima da pokušaju da nađu mjeru kojom će procijeniti koliko je, recimo, na dnevnom nivou dovoljno da dijete koristi društvene mreže. Na primjer puno je lakše na viberu ili watc apu poslati sliku domaćeg zadatka nekome ko nije bio u školi… Sa druge strane konstantni zvučni signal poruka na takozvanim grupama remeti pažnju i na taj način ometa obavljanje ostalih aktivnosti. Sve je jako individualno i zavisi od puno stvari, ali nije teško procijeniti ukoliko neki sadržaji nijesu prikladni za dob djeteta ili ako djeca postaju zavisna od društvenih mreža. Sigurna sam da bi edukacija i djece i roditelja bila najbolje rješenje jer bi to pomoglo da na osnovu ličnog stanja u kući zajedno sa djecom postavimo pravila korišćenja društvenih mreža. Smatram i da bi trebalo da postoje odluke na nivou škola da djeca mobilne telefone ne koriste za snimanje sebe i drugih u toku i između nastave kako bi se izbjegla bilo koja vrsta zloupotrebe objavljivanja tog sadržaja na društvenim mrežama. Znamo da je tinejdžersko doba vrlo osjetljivo-kaže Sanja Perić.
Njen tinejdžer je, kako kaže, još uvijek više zainteresovan za gejming nego za facebook, instagram ili snepcet.
– Primjećujem da sa društvom komentariše koliko neko ima folovera ili lajkova. To smo prevazišli tako što smo otkrili na koji način, besplatno, se taj broj može uvećati. Iz tog primjera nije mu bilo teško da shvati koliko je ‘virtuelna stvarnost’ nerealna-navodi primjer naša sagovornica.
Emina Hodžić-Knežević, novinarka RTCG smatra da korišćenje društvenih mreža ima prednosti koliko i mana.
-Prednosti su: veliki izvor informacija, stručnog materijala, razne knjige, laka i brza razmjena poruka sa vršnjacima, upozanavanje sa kulturom drugih i drugačijih, besplatna on- line muzika itd. Mane su informacije mogu biti tačne ili polutačne, ne može se kontrolisati svako komentar ili poruka, nerijetko tin grupe postanu mjesto ponižavanja jednog ili više članova grupe, drugi i drugačiji nijesu uvijek prijateljski nastrojeni, svako javno oglašavanje postaje otvoren poziv za sve one koji društvene mreže koriste kao zloupotrebu tuđe privatnosti i na kraju uništavanje iste-kaže Emina Hodžić-Knežević.
Ona navodi lični primjer.
-Možda nepromišljeno, zajedno sa suprugom, dozvolila sam desetogodišnjoj kćerkici korišćenje Instagrama, koji sam pratila, što uz njen blagoslov, što putem mog e-maila. U posljednje vrijeme osjetila sam udaljavanje, blagu nervozu, dekoncentrisanost, nezainteresovanost osim dok je ,,u društva” vibera i instagrama. Prepisala sam to svojoj paranoji, njenim mogućim ulaskom u pubertet… Sve u svemu, nijesmo odmah reagovali. Pogriješili smo. Nakon nimalo lakog razgovora prihvatila je da neko vrijeme bude ,,van dometa”.
Sada polako počinje da kontroliše svoj naivan, maštovit svijet, sluša me/nas dok razgovaramo…Šta je suština ove priče? Mnogo bespotrebnih informacija, manjak razgovora, površni prilaz svemu šta nas okružuje, mediokriteti koji postavljaju pravila, stvaraju izgubljeno dijete i porodicu. U kasnijim godinama, teže je sve to kontrolisati. Mislim da se svi zajedno loše snalazimo, prosto izgubili smo kompas, a njima jesmo najpotrebniji. Želim da vjerujem da će neke naše odluke njoj olakšati suočavanje sa realnom skaodnevicom. Dakle, pristup internetu tinejdžeri bi trebalo imati, ali uz kontrolu informacija i vremena, kad god je to moguće-kaže Emina Hodžić-Knežević.
V.T.