Ona dodaje da je njen život postao pakao kada se njen muž povrijedio na radu i morao da ode u invalidsku penziju.

– Pao je sa skele, povrijedio kičmu i svu ušteđevinu koju smo imali potrošili smo da ga makar vratimo na noge – priča ona i dodaje:

– Do tada smo sasvim lijepo živjeli, skromno, ali moglo se. Bili smo srećni. A onda je došla bijeda. I ja sam izgubila posao u jednoj državnoj firmi koja je otišla u stečaj i morala sam da radim sve i svašta, dok se nijesam zaposlila kao kasirka u jednom hipermarketu.”

Tamo je, kaže, saznala da postoji način za dodatnu zaradu.

– Jedna koleginica, takođe mlada žena, poslije nekoliko mjeseci poznanstva priznala mi je da povremeno ima susrete s muškarcima poslije posla i da tako dopunjava kućni budžet. Bila sam šokirana kad mi je to ispričala. Ali, crv se uvukao u glavu. U to vrijeme bili smo u ozbiljnom problemu. U iznajmljenom stanu, sa gomilom dugova, malim djetetom i ljekovima koje je trebalo kupovati za muža. Odlučila sam da njemu sve ispričam i potražim savjet.”

Na njeno iznenađenje, muž se složio sa idejom.

– Zajedno smo plakali cijelu noć. I pitali sebe kako smo došli u tu situaciju. Onda sam obrisala suze i sjutradan toj koleginici rekla da mi prebaci nekog svog ,,klijenta” kad nema vremena. I tako je počelo.”

Danas, kaže Zorica, ima desetak muškaraca sa kojima se redovno viđa i život nje i njene porodice se, barem u materijalnom smislu, promijenio na bolje.

– Jeste, stidim se, muka mi je, ne uživam, ali tim muškarcima pružam sve što traže, jer su za to platili. I stalno u glavi imam zašto to radim. Kad se izvučemo iz dugova prestaću. Tražim bolji posao, ali teško je. Niko neće da primi ,,samohranu” majku na neki bolji i bolje plaćen posao. Moj muž je najbolji na svijetu. Nikad me ne pita ništa. Ni gdje sam, ni sa kim sam bila. Samo ponekad zajedno plačemo. Kasno noću, da nas ne vidi dijete”

Izvor: Balkanspress