KOLUMNE
LJUDI,UM: Svijet po mjeri tebe, a ne ti po mjeri svijeta
Piše: Blogdan
Ranije sam mislio da u životu moraš da budeš igrač da bi uspio. Mislio sam da se ponekad mora kalkulisati, trpiti, prećutati, zažmuriti. Skidao sam pirsing prije ulaska u kancelariju, pokrivao tetovaže na intervjuima za posao, ćutao kad su šefovi bacali telefone o pod u trenucima bijesa, umjesto onih ruku koje volim držao sam svoje stisnute u džepovima. Ukratko – griješio.
Od malena te uče da ćutiš starijima jer moraš da ih poštuješ. Niko te ne uči kako da uvijek odgovoriš ono što misliš poštujući sagovornika. Uče te da bez pogovora trpiš čak i ono što je loše, a niko te ne uči da se ono što je loše ne mijenja trpljenjem nego razgovaranjem. Prvo te uče da pogneš glavu a tek poslije da je koristiš. Miješao sam trpljenje sa idenjem protiv sebe, miješao glednje kroz prste sa zatvaranjem očiju pred zlom, miješao prećutkivanje sa griženjem jezika. Griješio sam, a tek onda naučio.
Sve to vrijeme nešto je u meni gorelo, tjeralo slepoočnice da pulsiraju u trenucima nepravde, sušilo grlo u trenucima bespomoćnosti ali mi i davalo snage da na kraju dignem glas čak iako sam bio izdresiran da ćutim. Bilo je to izgleda moje suštinsko Ja koje nije pristajalo da bude igrač u takvim igrama. Razumjelo je da su to uvijek igre isključivo protiv sebe. Zato sam u tim nečasnim okruženjima i odnosima ostajao dovoljno dugo da shvatim o čemu se radi i dovoljno kratko da ne postanem kao oni.
Sada vidim da kako godine odmiču, tako se igra namazanije. Manipulatori pokušavaju da te ubijede da prećutkivanje istine nije laž, bezbožnici ti govore da prodaš vjeru za večeru, oportunisti da ukrotiš svoje strasti i radiš nešto što će ti donijeti korist, srebroljubi da svoje neprocenjive talente unovčiš dajući ih na procjenu njima, a kapitalizam da prodaš i svoj posljednji princip za malo podgojeniji novčanik. Oni koji su bez ljubavi ubjeđuju te da ljubav danas ne postoji, a oni koji isključivo na tuđ račun žive ubjeđuju te da postoji samo interes.
Suviše je bučno napolju. Ljudi su bučni. Svi znaju sve, pričaju u glas i na sva usta. Previše toga može da se čuje, a premalo toga je tačno. Pod izgovorom davanja savjeta, regrutuje se armija poslušnih a otuđenih. To se izgleda ljudima dopada jer voditi se samo onim što nam drugi govore, put je manjeg otpora. Kad se slušaju savjeti sve je naizgled jasno, djeluje nam očigledno, ali je zamka kad se slijede loši primjeri.
Unutra je pak previše tiho. Postalo je prazno. Odzvanja. Ljudi su prestali da slušaju ono što im šapuće njihova savjest, prestali su da razumiju svoja osjećanja, prestali su da prate svoju intuiciju. Ubili su svoju saosjećajnost ućutkujući je. Teško je oslušnuti svoje snove, teško je vjerovati im, jer savjest nikada ne vrišti u lice kao što to rade ljudi spolja. Ona šapuće. Zato je uvijek lakše gledati oko sebe nego u sebe, iako smo sami sebi najbliži. To je emotivna kratkovidost kada vidimo samo one usitnjene stvari u daljini i idemo za njima, a ne znamo šta je u nama.
Prestao sam da se trudim da svoje spoljašnje biće napravim po mjeri drugih, a naučio da više nikada ne iznevjeravam svoje unutrašnje zbog očekivanja drugih. Postao sam mu vjeran i naučio sam da ga slušam. Na teritoriji mog svijeta važi samo jedno pravilo – ostani dosljedan svojoj suštini i svojim principima pa makar te to koštalo nemanja ničeg. Jer imanje svega bez sebe da u tome uživaš zove se Ništa. Jer samo oni koji nikada ne odlaze od sebe umiju da budu bliski sa drugima. A to je Nešto. To je Svije(t).
