ART SLAJDER
BORIS REŽAK: Glupost je na tapeti, a maniri i kultura su uništeni
Banjalučki kantautor Boris Režak ovih mjeseci boravi u Budvi gdje nastupa svake večeri u budvanskom restoranu ,,Maša”.
Upravo u tom lijepom ambijentu, pored plaže, smo i razgovarali o sreći, sunovratu u raznim sferama, ljubavi, muzici, gradu na pjeni od mora za koji našeg sagovornika, kako kaže, vežu lijepe uspomene.
Prvi put se budvanskoj i crnogorskoj publici predstavio 2001. godine na Pjesmi Mediterana sa numerom ,,Kada odu svi”. Nakon dvije godine vraća se u Budvu, na istu scenu i sa pjesmom ,,Nakon toliko godina” osvaja drugo mjesto po ocjeni žirija. Prije šest godina, ispred zidina Starog grada nastupio je i sa novosadskim Big bendom.
Nakon toliko godina ponovo ste u Budvi. Da li se išta promijenilo u ovom gradu?
– Štošta se ovdje promijenilo. Sad se malo okrenulo ka nekim drugim turistima, ali, u suštini, more i plaže su tu. Omladina je najviše posjećuje. Uvijek je noćni život najjači ovdje u Budvi. More je lijepo i sve ostalo. Lijepa me sjećanja vežu za Crnu Goru. Budvanski festival je označio početak moje karijere u smislu festivala. Imao sam i ljubavi u Podgorici.
Do kada ostajete?
– Ovdje sam do kraja sezone i kad završim onda ću otići u Beograd i sa porodicom se opet vratiti u Crnu Goru na odmor. Biću u Prčanju, Stolinu. Hoću da iznajmim kuću pored mora, da se odmorim, kupam, roštiljam, pijem dobro vino i igram se sa klincima.
Neki mediji su objavili da spremate novi materijal u Budvi i Tivtu. Da li je to tačno?
– Kao svaki autor, uvijek razmišljam o novim pjesmama. Dok sam ovdje u Budvi razmišljam kako i na koji način neke pjesme da spremam. Prije mjesec sam izdao posljednji singl ,,Ožiljak”. Posljednji album je izašao 2009. godine i mislim da je ,,Ožiljak” deveti singl od tada, tako da, faktički, ima tu dosta materijala. Sasvim je okej da se na proljeće iduće godine izda zvanični album sa svim ovim singlicama. Naravno, plus s novim pjesmama koje ćemo pisati, čisto da se te pjesme negdje arhiviraju. Zadnjih godinu mnogo radim na pripremi muzike i mnogo nastupam, najviše po kulturnim centrima i pozorištima. Uradio sam zadnjih godinu četiri pjesme i četiri spota, što je jedan sasvim solidan kontinuitet. S obzirom da pop muzika vrlo loše prolazi na našim prostorima, ne mogu biti pretjerano nezadovoljan jer i moje kolege, koje gaje isti zvuk, se bore na svoj način da doprinesu da scena potpuno ne padne. Ona je na koljenima, ali borimo se da se potpuno ne ugasi.
Upravo ste i napravili pauzu zbog razočaranja u način na koji funkcioniše scena?
– Tako je. Jednostavno čovjek ne zna na koji način da uradi nešto dobro a da to ljudi prihvate. To je zapravo problem. Ti možeš da uradiš nešto dobro i siguran si da je to dobro, ali ti nemaš prostora u medijima da to plasiraš jer mediji su okrenuli potpuno naopačke sliku kako nešto što se zove muzika i uopšte javna scena treba da izgleda. Glupost je na tapeti, a maniri i kultura su uništeni.
Potpisujete muziku i aranžman na novim pjesmama. Da li će publika biti u prilici da čuje i numere sa potpisom Vas kao tekstopisca?
– Hoće sigurno. U posljednje vrijeme radio sam pjesme gdje sam potpisao tekstove. Prije sam, na svoja tri albuma, isto pisao tekstove. Sada sam davao priliku drugim ljudima koji su vičniji što se tiče pera. Ja sam ipak čovjek od muzike, nisam tekstopisac. Meni muzika ide odruke, a za tekst se trebam dosta pomučiti. Na osnovu godina koje imam, ne mogu da pišem tekstove koje sam pisao prije 15 godina, tako da je i tu određena barijera. Pokušavam da napravim nešto što je srazmjerno mojim godinama.
U posljednjoj pjesmi ,,Ožiljak” kažete: ,,Pamtimo ljubavi velike koje smo imali, a koje nismo čuvali. Svako živi svoj ožiljak…” Zašto shvatamo što smo imali tek kad to izgubimo?
– To je tako. Ovaj tekst je star nekih petnaestak godina. Ja sam radio muziku i aranžman.
To je neko prokletstvo. Počećemo od roditelja. Najmanje imamo strpljenja prema roditeljima, jer imamo u podsvijesti da će nam roditelji uvijek oprostiti. Onog momenta kada izgubiš roditelje ili roditelja, shvatiš koliki je taj gubitak i da se ništa nikada ne može više vratiti. To je u nekom najbližem i najemotivnijem momentu, a što se tiče muško-ženskih odnosa, ljubavi, sigurno da neke stvari se ne mogu vratiti, ali u ovoj pjesmi gledam na pozitivan ožiljak. Ožiljci mogu da budu i lijepi i ljubavi mogu da budu lijepe. Manje-više svemu dođe kraj kad-tad. Konkretno, uvijek se sjetim nekih svojih ljubavi sa osmijehom na licu. Iako smo završili jedan period života, od tog svog ožiljka ne bježim i ne želim da ga zaboravim. To je nešto što se svakom dešava.
Pored tih ožiljaka, našli ste sreću u velikoj porodici. Što je bilo potrebno za to?
– Prvo, čovjek mora da bude čovjek. Druga stvar, ne smijemo da budemo sebični, i treća stvar, mislim da ne smijemo da razmišljamo o nekim modernim uslovima života, u smislu, kako to dijete izvesti na pravi put, kako školovati djecu. Mislim da su te sfere u životu potpuno nepotrebne, da smo skrenuli sa kursa. I nas je neko podigao i nekako nas školovao i negdje smo, na kraju krajeva, postali ljudi. Neko je bolji, neko je lošiji. Nisam čovjek u smislu današnjice i današnjeg razmišljanja. Volim djecu. S druge strane, nisam nikada bio opterećen porodicom, da moram da je imam i da želim to. To se jednostavno spontano sve desi. Ja tako funkcionišem u životu. Kad se dese tako lijepe stvari, ja ih jednostavno puštam i ne obazirem se na neke ljude koji će možda i reći ,,Pa, da li vi to možete?”. U današnje vrijeme imati troje klinaca jeste velika odgovornost, ali, to je neki moj svijet i tako ga ja prihvatam. Ni sekunde ne žalim za tim. Imam predivnu porodicu, uživam sa njima. I ovo što sam ovdje svako veče zaista radim zbog njih, da bi se stekli bolji uslovi u životu, da bismo otišli na more. Na kraju krajeva, ne mora se ići ni na more. Zašto se mora ići na more? Pođeš na planinu. Mislim da smo robovi svakakvih stvari. Mene te stvari pretjerano ne interesuju. Svi hoćemo da nam život bude kao u filmovima, da ispadamo mnogo pametni, da smo predivni, da smo zgodni, da smo načitani. Još kad napravimo sliku svega i svačega od sebe, poprilično nerealnu, neću reći lažnu, onda to sve provučemo kroz određeni filter na Instagramu da bude punije, sočnije, bogatije. Ta težnja za nečim što nije realno stvara nas nervoznim, jer hoćemo svi da imamo sve, a to je jednostavno nemoguće. Poštenim i normalnim radom nemoguće je imati sve. Vrlo pristojno živim, ponašam se u skladu sa svojim pjesmama, ono što pišem, to i izvodim. Imam nekakav kurs odgovornosti, morala i kad je u pitanju publika i svijet oko mene i gledam da budem prijatan prema ljudima. Da ne budem nadrndan, da budem nasmijan. Primjećujem da mnogo ima ljudi koji i varaju, lažu i koji su jednostavno nesretni i nezadovoljni. Kad osjetim njihovu negativnu energiju, automatski ih eliminišem i više ne komuniciram s takvim ljudima, ne pozdravljam ih. Jednom kad me neko nekim gafom povrijedi, on je za mene završio. To sam uspio da uradim unazad nekoliko godina. Godine su me učinile takvim da, apsolutno im želim najbolje, ali mi nije cilj da me mora svako voljeti, jer ne mogu više ni svakog da trpim. Samo pozitivne ljude koji hoće normalno da razgovaraju čuvam, držim oko sebe, družim se sa njima i rado ću ih upoznati.
Bojana Radonjić
Foto: B. Šekularac
