ART SLAJDER
DAMIR URBAN: Bilo je divno igrati ,,Antigonu” u starom jezgru Budve, predstava kao da tu i pripada
Damira Urbana znamo kao umjetnika u muzici, a ovih je dana publici u Bečićima na otvaranju Grada teatra pokazao i ono, jednako izuzetno, lice – glumačko. Gostovao je sa predstavom Lenke Udovički ,,Antigona – 2000 godina kasnije” u ulozi Tiresije, a potom nam svima zapjevao dobro poznatu pjesmu ,,Budi moja voda” na prostoru između crkava u Budvi u sklopu Večeri sa Radem Šerbedžijom.
Nakon svega, ljubazan kao i uvijek, izdvojio je rado vrijeme za čitaoce Montenegro magazina.
Kakvo iskustvo nosite iz rada na predstavi ,,Antigona – 2000 godina kasnije”?
– Radio sam već na nekim predstavama do sada, ali nisam radio s prijateljima. Obično su me zvali ljudi koje ja upoznajem i postajem s njima prijatelj kroz rad. U ovom slučaju su me prijatelji zvali da dođem raditi na njihov predstavi, što je već velika razlika i ja sam pristao a da nisam znao o čemu će se tu raditi. Oni su moj pristanak dobili, a da nisu znali niti što ću ja tačno biti niti na koji način će oni da osavremene tu ,,Antigonu”. Prijatelj se to ni ne pita. Posjetilac sam Briona i teatra ,,Ulisis” puno prije nego što smo se ja i Rade upoznali. Dolazio sam na njegove predstave tako da znao sam da to ne može biti loše. Sad je samo pitanje kako on mijenja i voli tu predstavu da igra u čudnim ambijentima, hoće li nas ambijent pojest’ ili ne. Negdje nas nagradi taj avanturizam, negdje nas kazni, ali ovdje je bilo vrlo zanimljivo. Super mi je stvar da smo uz staro jezgro koje imate i uz ovako istorijske prostore, zapravo igrali ,,Antigonu” na neki način u predgrađu Budve. Ta predstava tamo i spada.
U toku je turneja. Da li će Vas put opet navesti kod nas?
– Hoće, sigurno, ali ovo ljeto ne. S obzirom na to da radimo na novom albumu, onda ćemo sigurno doći da promovišemo novi album, ako ništa drugo, u najgorem slučaju sljedećeg ljeta.
Rijeka je proglašena evropskom prijestonicom kulture 2020. godine. Što za Vas to kao umjetnika znači?
– Možda sam ja prestar da bih lično izvukao nekakvu korist od toga. Mislim da ono što sam napravio i ono što sam stvorio, s obzirom da već 30 godina se bavim muzikom, teško da će sad nešto promijeniti zato što smo postali evropska prijestonica kulture. Međutim, otvaraju se vrata mlađim generacijama. Ako ništa drugo, otvaraju se generacijama kojima je preko igrica, preko interneta, preko svega enegleski postao puno bliži jezik nego što je meni. Njima engleski nije strani jezik i puno riječkih bendova radi i stvara već, nezavisno o ovom dobitku za Rijeku, godinama na engleskom jeziku. Postoji mogućnost da će postojati neki interes Evrope da čuje nešto iz tog grada. Mi već sad imamo mladih bendova koje možemo da pokažemo, što se tiče muzike. Međutim, mislim da je ovaj čas to puno značajnije za evropske vizuelne umjetnike, uopšte savremenu umjetnost i druge vidove umjetnosti, pa i pozorište. Mislim da su oni bili godinama zapostavljeni i da je Rijeka uvijek percipirana kao grad rokenrola, a ima velike umjetnike. Neki od njih su ostvarili svjetske karijere u nekim čudnim vidovima, umjetničkim pravcima, tako da mislim da će se njima otvoriti neka vrata. Oni će možda postati nešto poznatiji. Mene je jedino strah da to što smo postali evropska prijestonica kulture ne odvede u to da to bude dobitak za kulturnu birokratiju. Nadam se da će ljudi koji aktivno stvaraju i sudjeluju u umjetnosti profitirati više od ljudi koji se bave na administrativan način umjetnošću.
Koliko Vas je očinstvo promijenilo kao čovjeka i umjetnika?
– S obzirom da je ovo moje drugo dijete, moj prvi sin ima 15 godina, onda sam vjerovatno već odavno promijenjen. To je velika stvar i velika odgovornost ako postaneš roditelj sa nekakvom sviješću o tome i ako postaneš roditelj sa odlukom da ćeš postati roditelj, a ne slučajno, pa saznaš da si, eto, i tata. Ako ti znaš to i prije nego što začneš nešto, u svakom slučaju mijenja čovjeka. Ne znam da li sam se sad promijenio zato što sam se promijenio ili zato što je to roditeljstvo učinilo. U svakom slučaju, promjena sigurno postoji, čovjek je odgovorniji, ako ništa drugo, prema samom sebi, prema onome što radi upravo zbog toga da ne bi razočarao svoje potomstvo sjutra time da sam negdje popustio ili loše reagovao na nešto.
Tekst i foto: Bojana Radonjić
