KOLUMNE
DRUGI PIŠU: Narcisi se ne rađaju, oni se stvaraju
Ruben Navaret
Roditeljstvo je naš najvažniji posao, pa ipak, mnogi od nas ne rade ga kako treba.
Pribojavajući se da ne budemo suviše strogi prema djeci, mnogi od nas su previše popustljivi. Umjesto da pomažemo mališanima, mi ih povređujemo. Umjesto da izgrađuju samopouzdanje, mi u njihovom karakteru pravimo manu. Umjesto da ih ohrabrujemo da misle na globalnom nivou, prave svijet boljim mjestom za život, mi ih učimo da se usredsređuju samo na sebe.
Ovi ljudi naseljavaju naše živote. Žena koja zaboravi da je njenoj kćerki rođendan, jer je iskrslo nešto što joj je važnije od djeteta. Tu je i član porodice koji vas ,,ispali” za večeru, jer je imao planove sa nekim drugim. Imate i prijatelja koji konstantno šalje selfije i lične podatke o sebi na ,,Fejsbuku”.
Narcisi obožavaju sveto trojstvo: ja, pa ja i ja. Sve se vrti oko njih, uvijek. Malo je prostora u njihovoj svijesti za nas ostale.
Sada je i dokazano da se narcisi ne rađaju. Oni se stvaraju, pokazalo je novo istraživanje koje je objavila Nacionalna akademija nauka. Pogodite ko pravi narcise? Tako je. Majka i tata.
Ovo znači da narcizam, egocentričnost koju ovo istraživanje definiše kao osjećanje superiornosti nad drugima, maštanja o ličnom uspjehu i vjerovanja da osoba zaslužuje poseban tretman, nije nešto što se događa organski. Ne dešava se to djeci koja napuste dom i odu na koledž ili se prijave kao radna snaga. Nije to ponašanje kojim omalovažava prijatelje, kolege i saradnike. Nije to loša navika koju su pokupili na pravnom fakultetu ili u ekskluzivnom klubu u zemlji.
Ovaj ozbiljni poremećaj ličnosti je usađen. Pokazalo se da to što stalno govorite djeci da su posebna može da znači da su podložnija narcizmu.
Istraživači su radili na uzorku od 565 djece, od sedam do 11 godina, i njihovih roditelja – 415 majki i 290 očeva. Dokazano je da roditelji precjenjuju i previše hvale djecu u godinama kada se ona formiraju kao ličnosti, često im usađujući osjećaj prava na nešto, pa tu postoji veća vjerovatnoća da odgajaju narcise.
– Kada su djeca viđena očima roditelja kao posebna sa većim pravima u odnosu na vršnjake, ona mogu usvojiti mišljenje da su superiorna bića, a to je srž narcizma – kažu stručnjaci.
Kladim se da to već znate. Zvuči zdravorazumski. Ali, gle čuda, u svijetu psihologije, to nije tako. Godinama je alternativni stav bio popularniji, da narcisi ne dobijaju puno pohvala tokom odrastanja, tako da to nadoknađuju precjenjivanjem sebe.
Znate šta? Sebična djeca izrašće u sebične ljude. To nije dobro ni za koga. Na stranu šteta koju narcisoidnost pravi po društvo kroz pohabane lične odnose, narcisi su agresivniji i nasilniji od ostalih ljudi. Oni, takođe, posjeduju veći rizik od depresije, anksioznosti ili zavisnosti od narkotika. Na kraju, nije nimalo zabavno biti u njihovoj blizini. Društvene sposobnosti su vrlo važan sastojak u receptu uspjeha, a teško je biti društven sa ljudima koji ne podnose da su u vašoj blizini.
Džin Tvendž poznaje vrlo dobro ovaj teren. Ona je profesorica psihologije na univerzitetu u San Dijegu, nju sam citirao u svojim kolumnama o milenijumskoj generaciji. Tvendž je koautorka sa psihološkinjom V. Kit Kembel knjige ,,Epidemija narcizma: Život u doba prava”.
To je važna knjiga, sa velikim naslovom. Ovo je zaista doba prava na sve, vrhunac narcisizma. Živimo u vremenu gdje postoji na stotine načina na koje možete naručiti kafu, hamburger ili sendvič. A kada završimo sa naručivanjem, osoba iza pulta obogati taj ritual tako što personalizuje vašu narudžbinu i napiše ime na šolji ili omotu kada vam je uruči. Možemo čak naručiti lutku posebno skrojenu za naše dijete ili programirati pametni telefon sa melodijama, slikama i postavkama koje su nama jedinstvene.
Vidite, svi mi zaslužujemo posebni hamburger, lutku, telefon ili kafu. Uostalom, cijelog života govorili su nam da smo jedinstveni.
U svojim knjigama, Tvendž i Kembel nabrajaju sve stvari koje doprinose narcizmu: državne škole tolerišu mediokrate; društvo njeguje sve koji osvajaju pehar; društvene mreže, gdje svi koji imaju stav mogu i da ga podijele; slavne ličnosti i kult rijaliti programa koji govore Amerikancima da svi mogu da budu poznati. Na vrhu spiska je, ipak, roditeljstvo.
Što je onda protivotrov za ovu epidemiju narcizma? Jednom riječju: ravnoteža. Možete hvaliti djecu, ali uvijek se postarajte da hvalite njihova stvarna dostignuća ili uspjeh. Nemojte samo da ih bodrite zbog učešća. Dobiće oni dovoljno toga, uz puno medalja, u bavljenju raznim sportovima u školi.
Sa druge strane, nemojte se plašiti da postavite visoke ciljeve, zahtjevajte da oni budu ispunjeni, ponudite konstruktivnu kritiku gdje je to neophodno i podsjetite djecu da se, nasuprot tome što čuju od ljudi koji se bave marketingom, ne okreće cio svijet oko njih.
Ohrabrite ih da misle o opštem dobru, ne samo da se fokusiraju na sebe kao individuu. Podsjetite ih da je isto tako važno kakvo oni mišljenje imaju o sebi, takvo će ostali imati o njima. Koliko je god moguće, naglasite im da ne smiju dozvoliti da ih iko omalovažava, ali ni da oni ne smiju omalovažavati druge.
I možete slobodno da preskočite dio u kojem im govorite koliko su posebni. Budite sigurni da u drugom dijelu grada neki drugi roditelj govori svom djetetu isto, da je specijalno. Tako da, koliko ,,posebno” zapravo može ijedno od njih biti?
Šta to ima loše u malo samoljublja? O, pa dosta toga.
– Narcizam je otrovan po društvo. Kada su suočeni sa zajedničkim izvorima, narcisi uzimaju više za sebe, ostavljaju manje drugima. Oni su halapljivi i previše riskiraju. Misle da imaju pravo na sve, ne razmišljaju o posljedicama i pretpostavljaju da će sve ispasti odlično – objasnila mi je Tvendž u jednom intervjuu.
Ne ispadne sve tako sjajno.
Kada naiđu na prepreku ili im neko kaže da nijesu posebni, narcisi se ,,raspadaju” iznutra. Kada izgube posao ili dobiju opomenu da se isele iz doma, ponove razred ili bankrotiraju, oni se rasprše u paramparčad.
Uostalom, majka i otac su im sigurno rekli da su savršena bića. Ali kladim se da im niko nije rekao da je svijet savršeno mjesto.
Izvor: Ruben Navaret, CNN
