Piše: Dr Jovica Dostinić
Ogovaranje nije obična zabava ili razbibriga, već ima jedno dublje psihološko značenje. Stavljanje sebe u poziciju da drugome nešto saopštavate, čini vas superiornijim u odnosu na njega jer posjedujete ekskluzivitet znanja. Manje je važno da li se radi o činjenicama, poluistinama, lažima ili mješavini svaga toga. Ako ogovaranje sadrži još i elemente kritike i osuđivanja, stvara se osjećaj umišljene moralne superiornosti. Tvorac trača se osjeća božanski dok, služeći se primitivnom formom magijskog mišljenja, ispreda paralelnu realnost u skladu sa sopstvenim željama. Ogovaranje toliko efikasno kod nekih ljudi stvara osjećaj moći, da oni od njega postaju zavisni. U velikim kolektivima postoje čitave klike organizovane na mehanizmu ogovaranja. Onaj koji se najbolje izvještio u produkciji tračeva, postaje ugledna osoba u krugu, naravno sebi sličnih. Logično je upitati se koji je interes publike u ovoj raboti? Pa oni su ti, privilegovani, koji stoje na samom izvoru „znanja“ o svijetu i ljudima, što stvara izvjesan osjećaj sigurnosti, u ovom inače krajnje nesigurnom svijetu. Poistovjećivanje sa projektovanom veličinom trač-gurua, dodatno jača njihov zakržljali ego. Realno, tračare ne posjeduju ni znanje, ni moral, ni moć. One su primitivne ili infantilne psihološke strukture. Agresivne su, ali i kukavice, pa svoju agresiju ne ispoljavaju otvoreno, nego indirektno putem trača. Skromnih su intelektualnih dometa. Njihovu inteligenciju zamjenjuje lukavstvo. Lošega su karaktera, ali pune sebe, poput naduvanog balona. Njihova stručnost u obrnutoj je srazmjeri sa sposobnošću za ogovaranje. Osjećanje profesionalne neostvarenosti umanjuju tako što izmišljenim pričama obezvrjeđuju uspješne ljude. U njihovom seksualnom životu vlada apsolutna pustoš, pa svoje seksualne želje projektuju na druge, pripisujući im svoje najdivljije fantazije.