DRUŠTVO SLAJDER
BJELOPOLJKA BILJANA KONATAR O ŠKOLOVANJU U KOLUMBIJI: Profesori studentima na ispit donose kolače
Bjelopoljka Biljana Konatar student je Instituta za strane jezike u Podgorici, a od avgusta prošle godine bila je na Univerzitetu u Misuriju, u Kolumbiji, gdje je završila treću godinu studija engleskog i ruskog jezika i lingvistike. Ona se upravo vratila iz Amerike i, kako kaže za MNE magazin, prvo što je uradila bilo je da pojede nešto ,,domaće” i popije kafu sa porodicom.
Oduševljenje našom zemljom
Dok se u razgovoru sa nama prisjeća nostalgije koju je osjećala tokom boravka u Kolumbiji, ispričala nam je i kako su Amerikanci komentarisali Crnu Goru.
– Što se njihovog poznavanja geografije tiče, za većinu je Crna Gora u Rusiji, a naš jezik je, kažu, evropski. :)) Ali, sada sve moje kolege sa predavanja znaju gdje je Crna Gora, kao i svi ljudi koje sam upoznala. Vidjeli su slike, čuli su sve najljepše o našoj državi i jedva čekaju da dođu – kaže ona.
Naša sagovornica ističe da je upoznala i ljude koji su znali gdje se nalazi naša država, a neki od njih su je i posjetili. Svi su, kaže ona, i rekli da ih je priroda oduševila.
– Baš kao i naši običaji (loženje Badnjaka za Božić, slava, ljubljenje tri puta) – kaže Biljana uz osmijeh.
Ona je oduvijek voljela jezike i na razne načine ih je i sama učila. Engleski jezik joj je, kaže ona, bio na prvom mjestu i maštala je da ode negdje gdje će imati priliku da ga govori svakodnevno.
– Zbog toga sam odlučila da se prijavim za Global UGRAD stipendiju koja nudi punu školarinu na jednom od američkih univerziteta. Dobila sam je i u avgustu 2015. pošla ,,preko bare” – u državu koja nosi ime najduže rijeke u Sjevernoj Americi – Mizuri – priča Biljana.
Prijatelji je iznenadili za rođendan
Sjeća se prvog dana na kampusu kada se, priča uz osmijeh, odmah ,,izgubila”. Sve joj je bilo čudno ,,od ljudi koji dolaze na predavanja u pidžamama i mokre kose na -5°C, do njihove nezainteresovanosti za izgled ili postupke drugih ljudi.” Možete, kaže Biljana, vrištati, skakati, jesti u amfiteatru, niko se neće začuditi, niti vas pogledati, osim internacionalaca.
-Bilo je tu mnogo zanimljivih, pa čak i smiješnih situacija koje pamtim, a koje su se desile upravo zbog ogromne razlike između naše, crnogorske, i američke kulture – kaže ona.
Sladoled
Podijelila je sa nama jednu zanimljivost. Dva mjeseca nakon njenog dolaska u Ameriku, djevojka koja joj je postala prijateljica, je pozvala na rođendan. Tada joj je Biljana kupila poklon i pošla je sa njom na sladoled.
– Bilo je tu mnogo ljudi. Družili smo se, smijali, pjevali i sve je to bilo lijepo, dok ona nije rekla: ,,Ako neko želi sladoled, može da uđe unutra i da kupi koji hoće”. Još uvijek se sjećam svog iznenađenja i smijeha, misleći da se šali. Ali, nije bila šala – oni se ne raspravljaju sa drugarima oko toga ko će da plati račun, već svako plaća za sebe – priča naša sagovornica uz osmjeh.
Prezadovoljna je tamošnjim studijama. Američki sistem obrazovanja je, ocjenjuje ona, odličan. Amerikanci, prema njenim riječima, imaju želju da nauče sve što je povezano sa njihovim poljem studija. Dok se naše obrazovanje uglavnom zasniva na teoriji, u Americi se, ističe ona, najviše cijeni praktični rad.
– Tamo morate konstantno da učite da biste postigli dobre rezultate jer na početku svakog predavanja imate kviz. Pošto ja studiram engleski i ruski jezik, imala sam časove književnosti, gdje sam svake nedjelje trebala da napišem bar po jedan ,,paper” (duži esej). Amerikanci su inače poznati po svojoj nezavisnosti, tako da me nije mnogo iznenadilo to što rijetko kad uče u grupama. Nemaju pristup rezultatima ispita svojih kolega, ali njih to i ne interesuje, što se meni jako dopalo – kaže Biljana.
Oduševljena je i pristupačnošću profesora i njihovih želja da pomognu studentima. Kada bi im poslali e-mail uglavnom bi dobijali odgovor nakon 5-6 minuta, a nekada čak i za sekund.
– Oni obožavaju kada ih nasmijete, a često će i oni vas! Moram da pomenem da su svi profesori koji su mi predavali donosili kolače na kraju semestra ili za vrijeme ispita, kako bi smanjili napetost ,,podizanjem šećera u krvi” kako oni to vole da naglase – kaže ona.
Kada završi fakultet Biljana bi voljela da se vrati u Ameriku i upiše master studije kako bi se posvetila analizama raznih jezika. Zavoljela je lingvistiku jer je, kaže, radila sa jednim od najboljih lingvista u Americi, što joj je pomoglo.
– Radili smo zajedno na istraživanju dijalekata u Misuriju, a i profesor Gordon me je naučio kako da obavljam akustičnu analizu podataka koristeći najpoznatije programe za analiziranje jezika. Jako bih voljela da se posvetim tome, ali bih takođe voljela da radim kao prevodilac, za šta sam i počela da se školujem u Crnoj Gori. Prevoditi za Ujedinjene Nacije ne bi bilo loše, šta vi mislite 🙂 – upitala je Biljana.
S.Đ.
