ART SLAJDER
KSENIJA POPOVIĆ: Sajam knjiga i obrazovanja i u regionu se prepoznaje kao nešto gdje vrijedi doći
U garažnom dijelu tržnog centra ,,Delta city“ u Podgorici u toku je 11. izdanje Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja koji traje do nedjelje. Ljubitelji ove umjetnosti imali su priliku da uživaju i u promocijama djela Klaudija Magrisa, Muharema Bazdulja, Dragana Dragojlovića, pisaca Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica Nenada Vujadinovića, Svetlane Čabarkape, Radovana Damjanovića ili pak času koji je sa osnovcima upriličila glumica Dubravka Drakić. Svakodnevno na Sajmu su bili organizovani i paneli Ministarstvo prosvjete.
Sve ovo bio je povod za razgovor sa umjetničkom direktorkom Sajma Ksenijom Popović.
Sajam obilježava ove godine sadržajima deceniju nezavisnosti. Koliko je važna ovakva manifestacija za društvo i državu?
– Mislim da je ova manifestacija od ključnog značaja kako za društvo, tako i za državu i prilično me iznenadi koliko to ne procijene neke institucije koje bi trebalo, ne samo da prepoznaju, nego da ovu manifestaciju smatraju dragocjenom kako po državu, tako i po Glavni grad. Bila ta podrška onakva kakvom mi smatramo da treba da bude ili ne, ovo je nešto što postoji već 11 godina, i sigurno će nastaviti da postoji i iz godine u godinu jača. Mislim da je pomak ove godine u odnosu na prethodne vidljiv i golim okom. Imali smo nekoliko godina ekonomske krize, koja je postala više fraza koja se pominje za sve živo, ali je bila i ostala naša realnost, nismo mi iz nje izašli. Čini mi se da ove godine imamo pomak, da je porastao broj izlagača ne samo u segmentu obrazovanja koji nam se pridružio ove godine, već i u segmentu izdavaštva i knjižarstva. Prošlih godina je taj broj svake godine pomalo opadao, što se dešavalo zato što ljudi nisu mogli da priušte ekonomski da dođu na Sajam knjiga. Činjenica da ih je ove godine došlo više i da se to polako pomjera nabolje je nešto što me zaista ohrabruje u ideji da će ovaj sajam ne samo opstati. To ne dovodim u pitanje, već da će zaista moći iz godine u godinu da postaje bolji i onakav kakav smo zamislili, što iziskuje sredstva. I ne samo to. Ovo je ipak posao koji se usavršava godinama. Svaki sajam je za organizatora velika škola i kako odmiču godine tako ovladate nekim stvarima. Neke postanu rutina, upoznate ljude koji dolaze iz godine u godinu, neke stvari postanu lakše, pa možete da pametnije usmjerite pažnju na ono što je bitno da biste to mogli da organizujete kako treba. Vjerujem da je ovo manifestacija koja se u regionu prepoznaje kao nešto što se dešava svakog maja i na koju vrijedi doći. Kad vidite kakvi autori ovdje dolaze, jasno je da je ovo postalo nešto što ovom društvu donosi dobro kad je kultura u pitanju.
U osmišljavanje i organizovanju Sajma uključena su i četiri ministarstva, ZUNS… Koliko je ovakva manifestacija zahtjevna za realizaciju?
– Strahovito je zahtjevna. Mislim da toga nisu svjesni neki ljudi koji misle da se može tek tako, uz malo dobre volje, organizovati sajam knjiga. To je manifestacija koja iziskuje ogromno iskustvo u samom izdavaštvu, samom knjižarstvu, to je nešto u čemu ,,Nova knjiga“ i njen direktor imaju enormno iskustvo, enormne konekcije i to su stvari koje su jako bitne. Koliko god ovdje nas radilo koji sebe smatramo sposobnim ljudima koji znaju posao, postoje neke stvari koje su čisto iskustvo iz struke i gdje morate znati šta, kako, koliko. Morate biti neko ko stalno ide na sajmove, ko je povezan sa svim tim ljudima i ko zna kako to funkcioniše. To iskustvo i to znanje nešto je što nijedan entuzijazam ne može da nadomjesti. To se prosto stiče godinama i smatram da je to ključna komponenta. ..Mislim da svako od nas prolazi kroz istu krizu kad se približi sajam, jer preopterećeni ste, previše toga može da padne u vodu, ne dobijete novčanu podršku kojoj ste se nadali, puno je nerazumijevanja, puno situacija ovakvih ili onakvih. Onda neko otkaže u posljednji čas. Recimo, evo, mala anegdota. Klaudio Magris, koji je bio počasni gost Sajma ove godine – prvo su mu otkazali let Ljubljana-Podgorica, pa je morao da leti Trst-Rim-Rim-Podgorica i odjednom, bio je neki kvar na avionu Trst-Rim i zamalo nije došao. Ja sam rekla, on da nije došao, ja bih se objesila na Trgu republike, ispred ,,Gradske knjižare“ simbolično, jer možete samo zamisliti koje bi bile posljedice nakon što smo najavili dolazak takvog autora da on nije došao, šta bi ljudi mislili i možete misliti šta smo mi preživjeli samo tih nekoliko sati koliko on nije poletio.
Ovaj sajam je često bio predmet kritika zato što se odvija u garaži jednog šoping centra. Svi jako dobro znamo da ovaj grad nema halu koja može da ugosti ovakav sajam. Ne vidim, osim toga što mi znamo da kad nema sajma ovdje se parkiraju kola, po čemu vi to možete da znate kad uđete ovdje, da je ovo garaža. Ovo je sajam i on je potpuno opremljen kao sajam i ja ne vidim da smo mi ponizili ni knjigu ni književnost ni čitaoce što se knjige nalaze u garaži i zato sam rekla da knjiga oplemenjuje svaki prostor kao što oplemenjuje svaku osobu koja je drži u ruci. Mislim da ničim ni knjiga ni sajam nisu izgubili zato što se održava u garaži.
Na koji način sa ovakvim vidom manifestacija podstiču ljudi da kupe knjigu i čitaju je, da osjete miris papira i pisanu riječ na pravi način?
– Nadam se da pomaže. Činjenica je da smo mi za ovih deset godina imali u prosjeku svake godine oko 30.000 posjeta. To je impozantna brojka. Vi znate kolika je ovo zemlja i koliki je ovo grad. Mi imamo određenu publiku koja dolazi, koja se vraća i nove ljude koji svake godine dođu, tako da vjerujem da apsolutno podstiče. Svaki događaj, pogotovo veliki, nešto je gdje će doći ljudi makar da prošetaju. Možda će neko doći da svrati zato što je čuo da se nešto dešava u gradu ili da svrati u ,,Deltu“ i onda će prošetati ovuda, možda će ga privući neka knjiga, popričaće s nekim izlagačem, ljudi se druže, čuće promociju, vidjeće nešto. Ali, ima ljudi koji dođu, svrate, nijesu ni planirali nešto da kupe, pa pođu s knjigom. Ove godine imamo štand književne antikvarnice. Imate knjige koje su snižene za 50 odsto, neke knjige su malo oštećene… Mislim da ovdje ima ponešto za svakoga i da valja svratiti.
S obzirom na digitalizaciju, da li se izgubio značaj knjige?
– Apsolutno se nije izgubio značaj knjige. Kao prvo, digitalizacija knjiga ovdje ni zaživjela. Dosta ljudi ima otpor prema ,,kindlu“. I ja sam u početku imala predrasude, svi imamo to ,,ah, miris knjige“, međutim, ,,kindl“ je najpraktičnija stvar koju je iko izmislio jer nosite nešto veličine male sveske i težine jednog telefona koje može da sadrži 10.000 naslova, ne okrećete stranice u krevetu, ima svoje svijetlo, ne zamara oči, a baterija traje mjesec. Možete da ga nosite u tašni, da čitate svuda. Kad su u pitanju digitalizacija i nekonvencionalni oblici knjiga i čitanja, zahvaljujući njima čitam više nego što sam u jednom periodu. Završila sam književnost. Tada sam mnogo čitala. Onda se dogodilo da, kad sam rodila djecu, jednostavno nijesam nalazila vremena. Nešto što je meni pomoglo da više čitam nego što bih realno postigla su audio-knjige koje imate na našem štandu Saveza slijepih Crne Gore. Dok vozim, dok peglam, dok radim kućne dosadne poslove, dok crtam, strahovito mnogo crtam i to volim, ja slušam knjigu i istovremeno čitam. Svaki sajam knjiga mora da se suoči sa činjenicom da postoji novo doba digitalizacije knjige koje kod nas, iako nije zaživjelo, neminovno hoće i postaće sasvim normalno sastavni dio ponude sajma knjiga. Mislim da je to samo dobro donijelo knjizi. Nikad neće tradicionalna knjiga izumrijeti. To je nemoguće. Ja makar mislim, možda sam utopista, ali mislim da su to dva formata koja će uvijek paralelno postojati i da je to jako dobro.
Književnost predstavlja istoriju i identitet ne samo onih koji ih stvaraju već i cjelokupnog naroda. Predstavlja i budućnost, i trag u vremenu. Književnost nekad i sad?
– Prvo bih samo dala kratki komentar na to što ste rekli, a to je, ne znam koji je to pisac rekao, Đuro Radosavović, naš autor ga stalno citira, da ako hoćeš da znaš šta se dešava u jednoj zemlji, nemoj da čitaš njene medije, nego njene romane, ono što pišu njeni romanopisci. Vjerujem da u tome ima mnogo istine. Književnosti nekad je bilo manje, danas svi pišu, svi objavljuju. Nekad nisu svi ni bili pismeni i teško je doći do kvalitetne knjige u enormnom moru ponude, ali, isto tako mislim da je mnogo kvalitetnih knjiga. Da biste došli do nje, potrebno vam je ili da ste u tim krugovima, ali ne pričam o našim knjigama, našim enklavama gdje imate grupice ljudi koji hvale i ohrabruju jedni druge, nego mislim zaista na svjetsku literarnu scenu. Toliko ima kvalitetnih, dobrih literarnih časopisa koji su zaista autoriteti, od čuvenog ,,Njujorkera“ pa nadalje, gdje vi zaista možete samo čitajući pripovjetke koje izlaze u ,,Njujorkeru“ da otkrivate pisce za koje možda niste čuli. Tu objavljuju najveći svjetski autori. Mislim da samo se treba izvještiti malo u tome kako doći do dobre knjige, ali da je to itekako moguće i da danas imamo takvih vukova savremene literature, da pomenem i dva koja su došla ovdje Vargasa Ljose i Magrisa. Zatim imate jednog Murakamija, Orhana Pamuka, Džonatana Frenzena koji je čudesan pisac, kao i Knausgor. ,,Bukerovci“ su strašni. Dodjeljuje se ,,nobel“. Ako ništa drugo, po tome možete da se povodite. Nešto što, s druge strane ja govorim ljudima, kod nas postoji elitizam kad je u pitanju književnost i knjiga, da vi ili čitate i cijenite Dostojevskog ili vi niste čitalac. Ja se ježim toga. Mislim da je to jako loš pristup. Mark Tven je govorio: ,,Klasici su knjige koje svi poštuju, a niko ne čita.“ Nije baš da ih niko ne čita, ali malo ko ih čita. U redu je i ako volite nešto što se ne smatra velikom književnošću, u redu je i ako volite neku zabavnu, laku knjigu. Ja nekad volim da gledam romantične komedije za koje znam da ne vrijede pet para, ali ja se zabavim i bude mi lijepo i to je okej. Nema dostojnih i nedostojnih čitalaca. Poenta je zavoljeti knjigu i pronaći društvo u knjizi i ja zaista vjerujem da to društvo koje može knjiga da pravi i način na koji knjiga može da podstakne čovjeka, ne samo intelektualno već i emotivno, ne može nijedan drugi medij, koliko god ja obožavala i film i pozorište. Televiziju zaista ne bih komentarisala sa tog aspekta, jer ipak vi u knjizi morate da izmaštate tog lika i tu situaciju. Ona podstiče i taj vaš kreativni dio. Čitalac ne može biti pasivan, a gledalac je u 99 odsto slučajeva pasivan i to je razlika između to dvoje. Vjerujem da današnja literatura može da komunicira sa svojom publikom. Ima i one koja ne može da komunicira sa svakim. Opet, kad gledate u prošlost, ko je mogao da čita? Ko je bio pismen? To je tad bilo za one rijetke koji znaju da čitaju, a danas kad je najviši procenat ljudi pismen možete da se obratite svakom društvenom sloju, uzrastu i vidu interesovanja na svoj način. ,,Pedeset nijansi sive“ koliku je imala publiku, a knjiga je zaista literarno bezvrijedna. Nema veze, ljudi su nešto našli tu što je njih zainteresovalo. Knjiga, kažu, uvijek nađe put do čitaoca. Mislim da je to tačno.
,,Crna Gora čita” moto je ovogodišnjeg Sajma. Koliko Crnogorci čitaju ako se ima u vidu dosadašnja posjeta Sajmu?
– Čitaju mnogo više nego što ljudi misle. Nisam toga bila svjesna dok nisam napisala dva romana. Ima i mnogo onih koji ne čitaju ništa, ima mnogo i njih koji se nazivaju intelektualcima, jer kod nas postoji ta zamjena teza da je fakultetlija intelektualac, a to veze jedno s drugim nema. Fakultet može da završi svako, samo sjedneš i učiš. Mnogo je ljudi koji čitaju i mene je to oduševilo. Mnogo je ljudi koji vrlo promišljeno čitaju i koje to interesuje. Što se tiče posjećenosti sajma, ona je uvijek najveća u večernjim časovima i tokom vikenda, kad nije radno vrijeme. Crna Gora sigurno čita i vrijeme je da joj to priznanje odamo.
Bojana Radonjić
Foto: B. Šekularac
