10.05.2016. u 16:26
Učenici Osnovne škole ,,Štampar Makarije“ iz Podgorice vratili su se danas sa Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja sa nekoliko vrijednih lekcija i par trikova u rukavu za lakše učenje pjesama iz školske lektire. Oni su prisustvovali času ,,Zašto pjesme treba učiti napamet“ koji je vodila glumica Dubravka Drakić, a organizovao Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica. Času je prisustvovala i Nađa Durković, savjetnica u Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica.
Otkrićemo vam njihovu tajnu – da bi se žongliralo riječima moramo da imamo maštu i da budemo dobri.
A evo kako se gradi mašta na primjeru pjesme Ivana Cekovića ,,Moja kuća”.
– Sad svi zatvorimo oči i zamislimo svoju lijepu kuću. Gnijezdo je poetska slika. Šta je sa onim sigurna kuća? Tako, kada se u njoj osjećamo sigurno. Zatvorite oči, zamislimo kuću da je lijepa, da se u njoj osjećamo sigurno – govorila je glumica Dubravka Drakić svojim malim prijateljima i tako su oni učili pjesmu ,,Moja kuća“ napamet, stih po stih.
,,Kroz maštu smo napravili predio koji nas podsjeća na tu pjesmu“, rekla je učenica i zbog toga, uzvratila je Drakić, tu pjesmu nikada nećemo zaboraviti.
Ona je kazala da oni kao glumci od riječi prave slike i da kad igraju, ne razmišljaju o tekstu poput onog iz čitanke, jer im je u glavi kućica iz ,,Minecraft“-a, dala je Drakić primjer.
Na početku je đake oduševio dolazak Žarka Žapca koji im je ovim riječima najavio Dubravku Drakić: ,,Hajte sad ruke gore! Pazite, ljudi, neće proći nijedan minut, zatvorite oči, i ovdje će doći prekrasna žena! Stvarno. Prekrasna žena sa divnim glasom! Zatvori oči!“
Mališani su jednako bili oduševljeni što pred njima zaista stoji prekrasna žena divnoga glasa Dubravka Drakić.
Ona je rekla da je najlakše zapamtiti joj kao glumici svoj tekst, a na odgovor mališana da li je teže da glumi ili nauči tekst, rekla je da joj je mnogo teže da glumi.
– Ako usred predstave zaboravite tekst, da li neka druga osoba zna Vaš tekst? Da li se snalazite nekako? – pitala je djevojčica.
Drakić je uzvratila pitanjem: ,,Šapćete li vi kada odgovara neko vaše društvo?“
,,Da!“, spremno su uskliknuli mališani.
– Pa, i mi šapućemo jedni drugima – rekla je Drakić kroz smijeh.
,,Šta duže učite, da igrate na sceni ili da učite tekst?“, interesovalo je još jednu djevojčicu.
Drakić je rekla da se tekst brzo nauči, ali da treba dosta vremena da se tekst uigra.
Pitala je onda Drakić mališane da li znaju što je pjesma.
,,Tekst napisan u stihovima“ i ,,poezija“, rekli su učenici.
Potom je jedna od njih odrecitovala pjesmu Ivana Cekovića ,,Moja kuća“.
Drugari su se složili da je bilo bolje drugi put, jer, kako su kazali, razgovetnije je govorila.
Đaci su potom čitali ,,Pismo mojoj učiteljici“ Vitomira Nikolića. Zajedno sa Drakić razgovarali su o pjesmi, a ona im je zauzvrat otkrila tajnu: ,,Kad pročitate pjesmu, pročitajte obavezno bilješku o piscu. Znate zašto? Onda će vam biti mnogo lakše da razumijete zašto je baš taj Vito napisao ovo pismo učiteljici. Tamo sigurno pišu neki zanimljivi detalji. Čim malo pročitate tih podataka o piscu, shvatite da nije on bez nekog razloga tu pjesmu napisao. On je imao strašno veliku želju i potrebu da emocije pretoči u ovu pjesmu.“
Učenici su čitali stih po stih, objašnjavali ga i zamišljali svako na svoj način ovu pjesmu, sa svojom učiteljicom, sa svojom pričom.
Sat je prošao za tren. Bilo je to zabavno i poučno žongliranje riječima.
This slideshow requires JavaScript.