KOLUMNE
FOLIRAJ DOK NE USPIJEŠ: Došlo je vrijeme kada je najbitnije prodati sebe
Živimo u svijetu u kom jedna ispeglana košlja, skupo odijelo, dobre naočare i autentičan parfem mogu da otvore mnoga vrata. Ako umijete lažno da se smješkate iako vam je šestica gore mezijalno kvarna, ubacite poneku riječ na engleskom jeziku dok vodite razgovor iako ne znate da se u vašem maternjem rječca ne piše odvojeno od glagola, ako pomenete onako nonšalantno u stilu uzgred-budi-rečeno neku stranu egzotičnu destinaciju na koju ste putovali iako nemate pojma gdje je recimo Đavolja varoš, otvoriće vam se čak i ona direktorska, sa srbenkastom pločicom na njima.
Lijepa riječ više ne otvara gvozdena vrata. Sada je lijepa riječ zamijenjena sa nekom novom, često stranom al da zvuči „intelektualno“ a gvozdena vrata su zamijenjena onim metalik matiranim nekih skupih kola, ili onim obezbjeđivanim nekih fensi klubova. Te nove riječi, bitne zvučnosti a nebitne sadržine, otvaraju šmirantima nove poslovne mogućnosti, sijeku tikvama staro korijenje, a ponekad i lakima dižu noge a spuštaju moral. Ako ne znate na koje konkretno riječi mislim, evo nekoliko kojih morate zapamtiti. Urbane „lijepe“ riječi su brate, matori, blejim gajbi, metar dana, swag, yolo, a korporativne „lijepe“ su kežual frajdej, foloveri, editovanje, mud, šuting, baj d vej.
Na snazi je SELFI generacija. Prošlo je vrijeme kada su u kategoriju lažljivaca spadali prodavci magle. Došlo je novo vrijeme kada je najbitnije prodati sebe. Slikati se što ljepše, biti na pravim mjestima i družiti se sa pravim ljudima tj. na IN mjestima i družiti se sa uticajnima. Uticajni su isti smrtnici kao i svi mi ostali samo sa neosnovano velikim egom a malom samokritičnošću. Ranije su prijatelji imali moto oko za oko zub za zub a danas #Follow4follow #Like4like.
Žive se Instagram životi. Na slikama niko nikad ne ispada dovoljno dobro, jer se svi trude da ispadnu a ne da budu. Tamo svi imaju para, svi su nasmijani i dobro se provode, tamo se samo putuje, jede, pije, brčkaju se prstići, nakrivljuju se glave i puće se usta. Sve to ne bi bilo toliko strašno da u svemu tome ima bar imalo istine. Umjesto da stvarno živimo lijepe trenutke koje bismo kasnije podijelili na društvenim mrežama, počeli smo da forsiramo trenutke koje ni ne živimo da bismo ih dijelili na društvenim mrežama.
Onda se dešava situacija da se svi toliko druže a da niko nikog zapravo ne poznaje, da se svi toliko muvaju a da se niko ni pored koga ne budi, da se svi toliko trude da budu posebni a da upravo zbog toga svi liče jedni na druge. Dešava se da svi sve umiju a niko ništa ne radi, da bi svi sve mogli kad bi im se pružila prilika, a oni ništa ne pružaju da bi prilika bila moguća. Svi pričaju u glas i niko nikog ne čuje, svi imaju komentar na sve a nikog ničiji zaista ne zanima. Svi govore mnogo a malo ko umije da sluša iako imamo dva uva a jedna usta da bismo slušali duplo više nego što govorimo.
Pročitao sam prije neki dan savjet jednog istaknutog govornika koji kaže „Fake it until you make it“ tj. foliraj dok ne uspiješ. U tom savjetu je sva nesreća današnjeg vremena. Ne samo da nam životi prolaze u želji da uspijemo da steknemo što više, nego nas eto sada savjetuju da se još i foliramo. A istina je tako jednostavna… Ako ne umiješ da budeš srećan sa onim što imaš, nećeš biti ni kad budeš imao ono što ti fali.
Izvor: Blogdan
