KOLUMNE
BRAK: Kako sam naučila da izdresiram muža
Piše: Ejmi Saterland
Pretpostavljam da nisam jedina kojoj se desila sljedeća situacija, ili neka sasvim slična: stojim za sudoperom i perem sudove. Iznenada moj muž ustaje i kreće, ali na putu ka vratima shvata da ne zna gdje su mu ključevi. I umjesto da ih lijepo u miru sam potraži, on kreće da ronda po stvarima, treska vratima i fijokama usput gunđajući i negodujući. Naravno, znam da slijedi pitanje: ”Da li si vidjela moje ključeve?”
Nekada davno, na početku našeg braka, ja bih istog trena ostavljala svoj posao i kretala zajedno sa njim i našim psom, Diksi, u potragu za ključevima. Diksi, naravno, ne traži ključeve, ali osjeća uznemirenost mog muža i prati ga u stopu kao da pokušava da pomogne. Isto tako bih ga usput tješila: ”Ne brini, uskoro će se pojaviti. Tu su negdje.”
Danas, kada počne ista pjesma i on krene sa svojim gunđanjem i potragom, ja ne dajem ni pet para. Pravim se da nisam tu i nastavljam da radim svoj posao. Tako sam sačuvala svoj mir, jer ključeve svakako uvijek nađe on, a ja samo gubim vrijeme. Tu zlata vrijednu tehniku sam naučila od dresera delfina.
Slušala sam, ushićena, dok mi je profesionalni instruktor objašnjavao kako su dresirali delfine i slonove da rade nevjerovatne stvari, i na kraju mi je sinulo. Šta ako bih te iste tehnike primijenila na svog tvrdoglavog muža?
Da se razumijemo, ja svog muža volim. On ima sijaset dobrih osobina koje ja cijenim. Kao što ima i dovoljan broj onih koje me izluđuju. Veoma je zaboravan, često kasni, nema osjećaj da ja nešto radim već me neumoljivo prekida i zahtijeva pažnju, a ima nalete supružničke gluvoće kada ja nešto pitam ili mi je potrebna pomoć, rijetko se brije za moj ukus a predugo ostavlja na podu odjeću sa treninga … i još koješta sličnih stvari koje remete naš odnos. Naravno, sve to nije razlog da se razvedemo ili nešto slično, i mnoge moje drugarice su se hvalile kako su raznim knjigama i savjetima bračnih savjetnika uspjele da promijene nešto kod svojih muževa. Mi smo čak otišli i kod bračnog savjetnika, ali je žena bila oduševljena našom komunikacijom i brakom uopšte, tako da tamo više nismo odlazili.
A onda mi se dogodilo nešto magično. Radi knjige koju sam pisala o školi za dresiranje životinja, počela sam da putujem od Mejna do Kalifornije, gdje sam provela dane gledajući studente kako uče životinje meni do tad nezamislivim stvarima – hijene da izvode piruete na komandu, kengure da ponude svoje šape i babune da voze skejtboard.
Slušala sam, ushićena, dok mi je profesionalni instruktor objašnjavao kako su dresirali delfine i slonove da rade nevjerovatne stvari, i na kraju mi je sinulo. Šta ako bih te iste tehnike primijenila na svog tvrdoglavog muža?
Centralna lekcija koju sam naučila od egzotičnih životinja trenera jeste da treba nagraditi ponašanje koje mi se sviđa i ignorisati ponašanje koje mi se ne sviđa. Na kraju krajeva, nećete navaljivanjem naučiti morskog lav da njuškom žonglira loptu.
Odmah sam krenula sa nazovimo dresurom. Nisam gunđala i negodovala za loše urađene stvari ali sam ga nagrađivala i glasno hvalila ako bi recimo, odmah nakon treninga, bacio prljavu odjeću u korpu predviđenu za to. Vidjelo se odmah da mu prijaju ti mali znaci pažnje. Bila sam lukava i strpljiva. Nisam očekivala da američki suprug zbog jedne pohvale krene da mijenja svoje ukorijenjene navike.
Jednom kada sam počela da razmišljam na taj način nisam mogla da prestanem. Hvatala bih bilješke o dresuri i razmišljala kako bi to djelovalo na mog muža?
Takođe sam počela da analiziram svog muža onako kako trener posmatra egzotičnu životinju. Prosvjetljeni treneri nauče sve što mogu o vrstama, od anatomije do društvene strukture, da bi shvatili kako one misle, šta vole i ne vole, šta dopire lako do njih, a šta ne.
Na izletu sa studentima, slušala sam profesionalnog trenera dok opisuje kako je jednu vrstu afričkih vrana naučio da ne slijeću njemu na ramena i glavu već na poligon za vježbanje. Tajna je bila u preusmjeravanju – umjesto da ih uči da mu ne slijeću na ramena on ih je učio da slijeću na poligon. Koncept jeste jednostavan ali je sjajan.
Kod kuće, taj sistem sam praktikovala recimo ovako: pošto moj muž voli da mi se vrzma dok kuvam – da ispituje, proba, komentariše – ja bih, kada bismo krenuli sa kuvanjem, njega držala dalje od sebe i šporeta tako što bih mu na drugoj strani kuhinje ostavila neke zadatke, koje znam da voli da radi. Tako bih ja kuvala u miru dok bi on sjeckao peršun, bijeli luk ili nešto slično.
Trener delfina iz San Dijega pokazao mi je drugu dragocjenu lekciju. Kada bi delfin radio nešto loše, trener se pretvarao kao da delfin ne postoji. Ostaje na svom mjestu ali ni prstom ne mrda, čak i ne gleda delfina. Ispostavlja se da, kada ne dobiju pažnju za učinjeno, oni to prestaju da rade. A za dobro urađen posao delfin biva nagrađen.
Poslije dvije godine egzotičnih treninga predviđenih za životinje, moj brak je bio daleko ljepši i lakši. Shvatila sam da postoje situacije gdje su moje reakcije njegovo gorivo. Neka ponašanja su još uvek bliska instiktima koje posjeduju životinje.
Kao što treneri uvek kažu, nikada nije kriva životinja, već trener. Jednom sam mu čak ispričala o svemu i priznala da sam na njemu sprovela dresuru. Nije bio uvrijeđen, samo se smijao.
…Prije par godina, bila sam primorana da počnem da nosim zubnu protezu. Bilo je užasno, i bolno i gadnog ukusa. Gunđala sam i negodovala svaki dan, i on me je tješio i tetošio. A onda jednog dana, kada sam započela svoj monolog, Skot me je pogledao ravnodušno, nastavljajući da čita novine. Shvatila sam. Upitala sam ga: ”Da li ti to dresiraš svoju suprugu kao divlju životinju?”. Bila sam zapanjena. Odgovorio mi je u svom duhu: ”Zar nisi rekla da je djelotvorno?” I nasmijao se.
Priredila: Jamina Jovanović
Izvor: detinjarije.com
