ART PREPORUKA
ART: Preminuo nobelovac Imre Kertes
Foto: picture-alliance/DPA/L. Beliczay
Mađarski pisac i dobitnik Nobelove nagrade Imre Kertes preminuo je danas u 86. godini poslije duge i teške bolesti.
Imre Kertes imao je 14 godina kada su ga iz Mađarske nacisti odveli u logor smrti Aušvic-Birkenau. Slobodu je dočekao 1945, kada su saveznici oslobodili koncentracioni logor Buhenvald. Kertes, koji je poticao iz građanske, jevrejske porodice, vratio se zatim u Mađarsku. Traume koje je preživio tokom holokausta pretočio je u literaturu. Njegov najpoznatiji rad je „Čovjek bez sudbine“ (Sorstalanság), roman na kojem je Kertes radio 13 godina i jedno od najvažnijih, bolno-brutalnih djela o holokaustu.
Suština knjige je u nevinosti, u bezazlenom tonu kojim četrnaestogodišnji dječak opisuje svoju deportaciju u Aušvic i Buhenvald, u apsurdnoj perspektivi nekoga ko ne zna ništa. Mladi narator želi da u koncentracionom logoru uradi „sve onako kako treba“, a smrtonosnu realnost selekcije i gasnih komora on očigledno ne razumije, piše Deutsche Welle. Ali zato čitalac savršeno dobro sagledava sav užasa logora smrti.
– Napisao sam ovaj roman kao neko ko pokušava da u dubini mračnog podruma napipa izlaz – rekao je Kertes o romanu „Čovjek bez sudbine“.
On, međutim, nije želio da se njegovo djelo doživljava kao autobiografsko.
– Ja nisam ono što pišem. To je samo jedno od mojih mogućih ,,ja”.
Nobelova nagrada
Nacistička diktatura nije jedino što je formiralo Imrea Kertesa. Nakon Drugog svjetskog rata suočio se sa staljinističkom diktaturom u Mađarskoj, a poslije ustanka 1956. godine i sa komunističkim režimom Janoša Kadara. Kertes se bavi ljudima u totalitarnim sistemima. U svojim knjigama, on opisuje novi tip čovjeka.
– Bio je to čovjek koji je zaboravio svoju biografiju – ili ju je falsifikovao, a da to nije ni primijetio. U tim diktaturama, ljudi su dospjevali u situacije koje su bile tako fantastične da nisu mogli odmah da ih shvate, pa su se prilagođavali – da bi preživjeli – objasnio je Kertes u oktobru 2013. u intervjuu za nedjeljno izdanje švajcarskog lista „Noje cirher cajtung“.
Njegova lična, ali i književna sloboda, nakon 1956, bila je strogo ograničena. Tokom socijalizma „svakoga dana razmišljao sam o samoubistvu“, rekao je Kertes. Njegov roman „Čovjek bez sudbine“ u Mađarskoj najprije je odbijen, ali ga je onda 1975. godine objavila državna izdavačka kuća. Ipak, svjedočenje preživjelog najprije je odbijeno jer niko u Mađarskoj nije želio da se prisjeća fašističke prošlosti.
Imre Kertes postao je poznat širom svijeta devedesetih godina, nakon što su njegovi romani objavljeni na njemačkom. Vrhunac njegove karijere bio je 2002. godine kada je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ironično, uspjeh i dugo očekivani priznanje stigli su preko Njemačke, zemlje u kojoj je preživio holokaust. Za Kertesa, u tome nije bilo ništa protivrečno.
Kritika „holokaust-industrije“
Njemačka je za njega bila zemlja kulture. Kao mladić, prosto je gutao knjige Kanta, Ničea i Tomasa Mana.
– Moje kompletno obrazovanje dobio sam na njemačkom – rekao je u intervjuu za nedeljnik „Cajt“.
Devedesetih se preselio u Berlin i tamo proveo 12 godina života. Svoj arhiv ostavio je berlinskoj Akademiji umjetnosti, njemačkoj instituciji. Taj gest obrazložio je rekavši da osjeća da ga u Njemačkoj bolje razumiju nego u Mađarskoj.
Vratio se u otadžbinu 2012 – na to je njega i njegovu ženu Martu primorala Parkinsonova bolest. Posljednjih godina živeo je povučeno u Budimpešti. Ipak, u intervjuima je i dalje upozoravao na ono što je on nazivao „holokaust-industrija“.
– Doživio sam čak da se bivši zatvorenici pojavljuju na komemoracijama u zatvorskoj odjeći – to je smiješno. Uvijek sam bio protiv manipulisanja masama – rekao je za „Frankfurter algemajne cajtung“.
Aušvic je bio životna tema Imrea Kertesa. Srećom, stigao je da nam o tome ispriča i tako izbjegao da prođe kao „Čovjek bez sudbine“.
Izvor: Deutsche Welle
