ART PREPORUKA
SVJETSKI DAN TEATRA ZA DJECU I MLADE: Gradsko pozorište sjutra obilježava predstavom ,,Mačor u čizmama”
Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade proslavlja se 20. marta širom planete pod motom međunarodne Asocijacije pozorišta za djecu i mlade ASSITEJ ,,Povedite dijete u pozorište danas” (Take a child to the theatre today).
Gradsko pozorište obilježiće 20. mart igranjem predstave ,,Mačor u čizmama” (nedjelja, 12h, Velika sala KIC-a ,,Budo Tomović”) uz tradicionalno čitanje ovogodišnjih poruka ASSITEJ-a.
U slavu značajnih datuma za pozorišno stvaralaštvo (20.mart Međunarodni dan pozoršta za djecu i mlade, 21.mart Međunarodni praznik lutkarsta i 27.mart Svjetski dan pozorišta) koji se obilježavaju širom svijeta, Gradsko pozorište je ove godine osmislilo kampanju ,,Posvetite u martu sedmicu teatru” koja će trajati od 20. do 27. marta, sa kojom poziva publiku da isprati šest izabranih predstava sa svog repertoara sa popustom na ulaznice od 20 posto.
Među odabranim predstavama su: ,,Mačor u čizmama” (nedjelja, 20 mart- Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade, 12h, Velika sala KIC-a ,,Budo Tomović) , ,,Bajka o ribaru i ribici” (ponedjeljak, 21. mart-Svjetski dan lutkarstva, 11h i 12.30h, sala DODEST KIC-a ,,Budo Tomović), ,,Slasti slave” (utorak, 22. mart, 20h, sala DODEST KIC-a ,,Budo Tomović), ,,Hormoni” (srijeda, 23. mart, 20 h, Velika sala KIC-a ,,Budo Tomović”) , ,,Pogled s mosta”( četvrtak, 24.mart, 20h, sala DODEST KIC-a ,,Budo Tomović), ,,Filomena Marturano” (subota, 26. mart, 20h, Velika sala KIC-a ,,Budo Tomović”) i ,,Pogled s mosta” (nedjelja, 27. mart-Svjetski dan pozorišta, 20h, sala DODEST KIC-a ,,Budo Tomović”)
Izvođenju predstave ,,Mačor u čizmama” prisustvovaće djeca koja su odabrana da u sezoni 2016. budu počasni članovi Gradskog pozorišta.
Ovogodišnje Međunarodne poruke povodom Svjetskog dana pozorišta za djecu i mlade napisale su Dženi Sili, umjetnička direktorka pozorišne grupe Greje i koordinator Paraolimpijskih igara u Londonu 2012. i Ivet Hardi, predsjednica ASSITEJ-a.
Poruka Dženi Sili povodom 20. marta Svjetskog dana pozorišta za djecu i mlade:
– Jednostavno ne mogu zamisliti svijet bez pozorišta ili umjetnosti. Za malu gluvu djevojčicu poput mene, časovi baleta bili su sigurno mjesto gdje sam mogla biti svoja. Bio je to vizuelni svijet, onaj u kojem sam mogla učestvovati gledajući, a olakšanje što nisam morala čitati sa usana bilo je oslobađajuće. Zanijela bih se u vježbanje. Jako sam voljela kreiranje baletskih priča i nastupe. Balet je bio moje prvo iskustvo pričanja priča.
Kada sam odrasla, priključila sam se pozorištu, a, što je još važnije, pozorištu mladih. Kakvo izuzetno igralište za bilo kojeg glumca, a tek prilika da se podijeli kreativni prostor sa djecom i mladima. Slušati njihove životne priče, pretočiti ih u dramsku igru i dati njihovim doživljajima, životnim iskustvima i nevoljama prostor da se čuju.
U vrijeme dok ovo pišem, režiram predstavu „Kamenje odrastanja“ (Stepping stones) Majk Kenija. Glumački ansambl čine mladi ljudi sa invaliditetom koji će igrati i za zdrave mlade ljude i za mlade ljude sa invaliditetom.
Radost u radu, kreativnost kroz jezik znakova, zvučne opise, zvuk i atmosferu, duboko je utemeljena u vjerovanju i želji da pozorište mora biti jednako važno i dostupno svoj djeci.
Sve me više frustrira činjenica da se još dovoljno ne prepoznaje ni finansira važnost stvaranja djela za mlade i od mladih. Slama mi srce spoznaja da se mnoga djeca sa invaliditetom ne smatraju dostojnom obrazovanja u mnogo, mnogo zemalja.
Međutim, moja putovanja po svijetu, ohrabruju kada naiđem na angažovanost ljudi koji pokreću i unapređuju rad u teatru za djecu i mlade. Znači da ipak nećemo imati svijet bez pozorišta jer pozorište je zapravo spremanje i vaspitavanje za život.
Budući da se u 2016. obilježava desetogodišnjica od usvajanja Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, ovo je sjajna prilika da podržimo jedni druge u zajedničkom djelovanju, što nam osigurava mogućnost da možemo stvarati i širiti pozorište koje nam je važno za one koji su nam važni!
Poruka Ivet Hardi, predsjednice ASSITEJ-a
– Ima već pet godina od kako smo započeli kampanju „Povedite dijete u pozorište danas“ koja se slavi širom svijeta na sam dan i oko 20. marta Svjetskog dana pozorišta za djecu i mlade. Kampanja je članicama ASSITEJ – a otvorila moćan prostor zastupanja pozorišta. Sa kampanjom je pristiglo mnogo uvjerljivih razloga, sadržanih u porukama, govorima i člancima, sa argumentima zašto bi djeca i mladi trebalo biti okrenuti pozorištu.
Ti razlozi uključuju prava djece kao građana kulture; činjenicu da pozorište obrazuje holitički kroz stimulaciju višestrukih inteligencija; važnost njegovanja inteligencija; važnost njegovanja radoznalosti; mašte i radosti kod djece; potrebu da zadrže nadu u često zbunjujućem i očajničkom svijetu; važnost estetske svijesti i sposobnost prihvatanja različitih jezika umjetnosti; potrebu za zajednicom; povezivanjem i empatijom; sveukupnu sadašnjost pozorišta koje nam omogućava da se suočimo sa svijetom i ispitujemo ga u trenutku njegovog doživljaja; važnost prihvatanja različitosti mišljenja.
Ali pitam se, postoji li još jedan, možda bitniji razlog zašto umjetnici stvaraju djela za mladu publiku, a koji ide još dalje od izrečenih namjera.
Taj razlog može biti mnogo ličniji. Stvaranjem djela za djecu i mlade možemo njegovati i jačati dijete u sebi.
Kada je grupa mladih iz južnoafričkih gradskih sredina počela raditi na predstavi za vrlo malu djecu, otkrili su da kroz taj rad ponovo spoznaju bezazlenost, nježnost, ranjivost i potencijalni integritet u sebi samima. To je u tim mladim umjetnicima pokrenulo ozdravljujući proces koji ih se duboko doticao i motivisao ih da dalje istražuju u ovom području.
Iz te duboko lične potrebe, mi sa naše strane možemo uticati na druge. Njegujući svoj jači integritet, možemo ući u potpuniji odnos sa našom publikom. Isto tako možemo roditeljima i djeci, porodicama, učiteljima, vaspitačima i njihovim štićenicima, ponuditi prilike da svijet vide očima najmlađih.
Toliko puta sam čula roditelja na izlasku iz pozorišta kako kaže nešto poput „Ne mogu da vjerujem da je moje dijete moglo sjedjeti tako dugo“ , ili „da je moje dijete otkrilo toliko humora u toj predstavi“. U tim trenucima otkrivanja ko je dijete zapravo, pozorišni umjetnici mogu doprinijeti većoj potpunosti u tim temeljno važnim odnosima.
Možda je najveći dar koji nam pozorište za djecu i mlade može dati, bilo da smo umjetnik, dio publike, roditelj, učitelj ili dijete, dar nalaženja integriteta u slomljenosti i ponovnog otkrivanja onoga što smo oduvijek trebali biti.
