Piše: Negoslava Stanojević
Moja prijateljica ima prijateljicu koja ima samo nju i može da računa samo na nju- nema riješeno stambeno ni egzistencijalno pitanje, nema roditeljski dom u koji može da se vrati, nema uticajne prijatelje koji je mogu pogurati bilo gdje da za bilo koje pare rinta, ako treba i od jutra do sutra kako bi se bar osjećala bolje nego što se osjeća sada kada je bez posla.
Ima ona, doduše, i struku i zanat i minuli rad, da ne kažem biografiju, kojom se može podičiti. Ima znanje- danas kada sve ima ne Guglu malo kome potrebno, iskustvo- danas kada je što si nesposobniji to si podobniji, rezultate- danas, kada nikoga nije briga šta si i gdje si bio i šta si u-radio.
Nedavno, kada je čuo, i to uljepšanu verziju priče o tome gdje je sada (uljepšanu u tom smislu da je prećutala najgore), njen kolega iz prošlosti je zaplakao. I sam ponudio da joj pomogne, znajući njene kapacitete, koliko sutra. Poslije nekoliko takvih “sutra” prestala je da ga poziva.
Predlagala sam joj nekoliko ideja za angažovanje o kojima sam saznala na netu i za koje znam da bi joj pomogle makar za period dok se ne snađe, dok ne stane na noge. Svaku je dočekala, ne mogu reći s odbijanjem, ali s desetinama razloga opravdanja i obrazlaganja zašto to nije za nju i zašto ona ne vjeruje da baš tu ne bi džabe gubila vrijeme i zašto…
Na kraju današnjeg višesatnog telefonskog razgovora, kada je istrošila sav mogući arsenal opravdanja za neprihvatanje čak i da razmišlja na ideju ,,tu i tu“, nešto se prelomilo u njoj i onda je rekla:
-To je zato što ja ne vjerujem u sebe. Što ne volim sebe onoliko koliko bi trebalo. Što me nisu naučili da držim do sebe i da pravilno vrednujem sopstvenu vrijednost.
Nema toga što ona nije mogla da uradi i gdje ona nije mogla da stigne- u ona normalna vremena kada se znal,,ko kosi, a ko vodu nosi”. Kada su te rezultati postavljali na mjesto koje ti pripada.
Nije ovo tekst o jednoj od žena u dugačkom nizu nezaposlenih, egzistencijalno, stambeno i na svaki drugi način ugroženih. Ovo je samo šlagvort za priču o onome što se dešavalo ili se nije dešavalo mnogo decenija prije nego što se neko nađe u bezizlaznoj situaciji.
Nije bezuslovno dobar roditelj onaj koji voli svoje dijete i koji se odriče ovoga ili onoga da bi tom djetetu kupio ovo ili ono, da bi ga iškolovao, da bi mu napravio kuću, kupio stan, kola… To skoro da može svako. Ili je bar do skora mogao.
Dobar roditelj je onaj koji je svom djetetu podrška u svakom trenutku, koji se trudi da ga razumije čak i onda kada ga ne razumije, koji može da prihvati i njegove neuspjehe i padove, njegove promašaje i pogrešne korake, njegove niske domete i neostvarene poduhvate. I pri tome, dobar roditelj svom djetetu, bilo ono najbolje ili daleko od najboljeg, uvijek uliva samopouzdanje, podstiče moral, bodri ga da ide dalje. Uči ga da voli sebe, jer samo ako potpuno, iskreno voli sebe, znaće da na pravi način voli i druge. Da se ne podmeće uvijek samo zarad prihvatanja u društvu, da se ne žrtvuje zarad onih koji ne zaslužuju njegovo drugarstvo i prijateljstvo, da zna i granicu davanja i granicu primanja. Da razlikuje prihvaćenost u društvu od iskorišćavanja.
Nije dobar roditelj onaj ko svom djetetu pruži sve ili skoro sve, ali zato ne propušta priliku da mu, nasamo ili pred drugima, i dok je mali i dok raste … a vrlo često i kada odraste, ponavlja: ,,Ma šta si bre ti, ja sam… da nije mene… “.
Nije dobar roditelj onaj koji vraća dugove i trpi gladan da bi mu dijete otišlo na ekskurziju, a onda mu čitavog života to prebacuje, često očekujući da zapostavi i svoj život i sebe i svoju eventualnu porodicu, zbog te ekskurzije i tog duga. I te svoje žrtve na koju ga niko nije prisiljavao.
Dobar roditelj je onaj koji će reći djetetu- ove godine nećeš na ekskurziju jer nemamo para, ali ćemo zato štedjeti da bi naredne otišao.
Nije dobar roditelj onaj koji će ,,otrpjeti” da bi djetetu kupio markirane patike posljednje serije, da bi mu to natakao na nos već prvom prilikom kada ne donese očekivanu ocjenu ili diplomu. Dobar roditelj će kupiti one patike zbog kojih niko i ništa neće trpjeti, a djetetu će objasniti da vrijednost čovjeka nije u markama koje natakne na sebe da kao rogovi pričaju o njegovoj vrijednosti, već je vrijednost čovjekova u plemenitosti, dobroti, u znanjima i vještinama koje stekne u životu. Pa ako ocjene i rezultati i ne prate zalaganja i trud uložene u njih, to nije razlog za kritiku i očajanje, već samo podstrek da se učini malo više i da se otkriva u čemu se na tom putu razvoja griješi.
Ne može da bude dobar roditelj onaj čije dijete ne umije da voli i da cijeni sebe. Ne može da bude dobar roditelj onaj čije dijete nema samopouzdanja i povlači se u sebe jer se ne snalazi u društvu. Kao što nije dobar roditelj ni onaj ko za svoje dijete uradi sve ono što bi samo trebalo da zna, umije i može da uradi zdravo, pravo, normalno i sposobno dijete.
Izvor: Negoslava