ART SLAJDER
JELENA BAČIĆ-ALIMPIĆ ZA MNE MAGAZIN: Svaki čovjek na duši nosi tajne, ja ih pretočim u riječi
Književnica Jelena Bačić-Alimpić nedavno je u Podgorici promovisala prvu knjigu iz trilogije ,,Kazna za greh” pod nazivom ,,Kazna za greh – Noć kada su došli svatovi“.
Tom prilikom najavila je za 15. februar objavljivanje druge knjige ,,Kazna za greh – Knjiga uspomena”.
Upravo o toj knjizi, ljubavi i porodici pričali smo sa njom nakon promocije.
,,Kazna za greh – Knjiga uspomena” počinje Geteovim citatom: ,,Sadašnjost vidim kao u daljini, a prošlost mi se pretvara u stvarnost”. Sadašnjost će već sjutra biti prošlost. Na koji način se prošlost pretvara u stvarnost u tom romanu?
– Emilija, to je već jasno na kraju prve knjige, odlazi iz rodnog kraja i počinje da živi život u tuđini, pokušavajući na sve moguće načine da pobjegne od prošlosti, ali u tome ne uspijeva. Taj citat je čitav njen život i u knjizi drugoj, a kasnije, vidjećemo, i u knjizi trećoj će se oslanjati na rano djetinjstvo i mladost i na tu jednu jedinu vječnu ljubav koju je upoznala i od koje nije mogla da pobjegne, bez obzira na sve staleške prepreke i norme i sve ono što je omogućavalo realizaciju te ljubavi. S druge strane, pratiće njen život u Austriji, u Beču, kod profesora Nojbauera. Paralelno, u jednom poglavlju vas vodim u Austriju kod Emilije, u drugom vas vraćam na imanje Ercegovih. Prepliću se Emilijin i Mihajlov život i životi njihovih roditelja. U knjizi drugoj saznaćemo šta se sve izdešavalo u Austriji i na imanju u Vojvodini prije, za vrijeme i neposredno poslije Drugog svjetskog rata.
U ,,Kazni za greh – Knjizi uspomena” Emilija kaže: ,,Pišem ovu knjigu da sjećanja ne nestanu, da se ne pretvore u prah. Tajne koje sam u duši skrivala. Zato moram da pišem, pišem istinu jer moj život to nije.” Koliko je za Vas pisanje oslobađajuće, suočavanje sa samim sobom, koliko je istina?
– Jeste oslobađajuće i strašno teško. I jeste suočavanje sa samom sobom. Mislim da svako od nas na duši svojoj nosi tajne koje nikome ne može da kaže, boli koje nikome ne može da izrekne i sigurno je da ih imam i ja. Hvala Bogu na mogućnosti što mi je dao da svoja razmišljanja, osjećanja, emocije, strahove, boli, radosti, tuge pretočim u riječi i napišem knjigu.
U ,,Knjizi uspomena” pominjete, pored majke, i sjećanje na oca. Da li je to omaž, zahvalnost ocu zbog obećanja koje ste mu dali, da pišete?
– Jeste, posebno rečenica u pismu kada Emilija kaže: ,,Uvijek se tako bolno sjetim njega, mog oca, da bi me odmah zatim ubila krivica.” Ta bol ostaje zauvijek.
Govorite o strastvenoj ljubavi između Emilije i Mihajla sa jedne i ljubavi prema profesoru Nojbaueru, za koju kažu izdavači u najavi druge knjige da je više od platonske, a manje od tjelesne, sa druge.
– To je poseban, vrlo iznijansiran odnos koji mi je vrlo teško da prepričam. Mislim da će čitaocima kada pročitaju knjigu biti potpuno jasan kompleksan, dužnički odnos Emilijin prema profesoru Nojbaueru.
S obzirom da ste Vi u braku više od 20 godina, kako biste opisali ljubav između supruga i Vas?
– Poslije 20 godina mislim da, pored ljubavi, to je ogromno povjerenje, poštovanje i veliko prijateljstvo. Strast izblijedi, svi je mi doživljavamo u nekim godinama, neko kratko vrijeme. Ona je prosto nešto što se iživi, ali ono što poslije ostaje i što čini sam život to su upravo ove stvari koje sam nabrojala.
Da li se sjećate prvog intervjua i ko Vam je bio najinspirativniji sagovornik?
– Iskreno da Vam kažem, uopšte se ne sjećam prvog intervjua pošto je to bilo prije skoro 30 godina. (smijeh) To je bilo toliko davno da se stvarno ne sjećam, ali mi je divno što ste izvadili citate iz knjige koja još nije ugledala svjetlost dana i mogu da kažem da je ovo danas sigurno bio najinspirativniji intervju.
Bojana Radojić
Foto: B. Šekularac
