ART SLAJDER
FILIP DAVID: Kiš, Kovač i Pekić pripadali su bratstvu pisaca, ali se veza sa Crnom Gorom uvijek osjećala
Foto: nedeljnik.co.rs
Pisac Filip David ovih dana bio je gost XVIII Nikšićkih književnih susreta. Obišao je tom prilikom kuću u Nikšiću u kojoj je živio njegov, kako kaže, ,,posljednji veliki prijatelj” i kolega Mirko Kovač.
,,Dok sam se peo stepenicama toga doma kao da sam začuo Mirkove korake. Jesmo li sad u Mirkovom snu zapitao sam se?” – kazao je na početku razgovora za Montenegro magazin David. Kaže da nikada ranije nije bio u Nikšiću, da je grad ljepši nego što je očekivao i da ,,ne bi bilo dobro da nije došao”.
Veliki pisci poput Danila Kiša, Mirka Kovača i Borislava Pekića bili su Vaši prijatelji. Kiš je znao da kaže da pripada bratstvu književnika, ne ističući porijeklo. Kao neko ko ih je dobro poznavao kada ste Vi kod njih osjećali taj crnogorski damar?
– Uvijek se osjeća uticaj i prošlosti i vaspitanja. Kiš je dosta držao do toga. Otac mu je bio Jevrej, a majka Crnogorka iz porodice Dragićević. U toj familiji postojala je žena poznata po junaštvu. U šali, ali i ozbiljno, Kiš je znao to često da pomene. Jedna je stvar pripadati bratstvu pisaca, a druga imati vezu sa zavičajem ili mjestom gdje ste odrasli. To najviše utiče na ono što pišete. Iz tog materijala, uspomena – odatle crpite energiju. A opet, kada pominjemo Mirka Kovača, on je i crnogorski, i srpski, i hrvatski, i bosanski pisac jer ga svi stavljaju u svoju antologiju. I zbog toga svi mi koji pišemo pripadamo bratstvu pisaca.
Svojevremeno ste izjavili da ste sa svojim prijateljima književnicima radili u iluziji da možete da mijenjate svijet. Da li je iz današnje perspektive to bila iluzija ili su književnici ipak pravili neke pomake?
– Šta sve nijesmo radili da spriječimo krvoproliće u Jugoslaviji. Osnovali smo udruženje Nezavisnih pisaca, Beogradski krug, Udruženja nezavisnih intelektualaca koji su se od samoga početka suprotstavljali režimu Slobodana Miloševića i nacionalizmu. Trideset najboljih pisaca tog perioda okupilo se da propagira tu ideju i nijesmo uspjeli.
Za vrijeme Tita imali smo utisak da nešto mijenjamo. U jednopartijskoj državi ste jedino posredstvom književnosti mogli da donesete neku svježinu, nešto novo. Da pomjerite prostor slobode. Možda bi se to i dogodilo da se na kraju nije sve tako zakomplikovalo sa raspadom Jugoslavije. Ipak, djelovala je i jedna druga struja, koja je nanijela najviše štete Srbiji, a nju su opet, činili intelektualci.
Bili ste dugogodišnji urednik dramskog programa u nekadašnjoj Televiziji Beograd. Možete li da uporedite medijske slobode iz tog vremena i danas?
– Normalno je da se u to vrijeme nije moglo kritički govoriti o Titu i samoupravljanju. Nije se u negativnom kontekstu smjela pominjati armija i bilo je zabranjenih zona, ali pravih i velikih zabrana nije bilo previše, jer taj režim nije volio da dobije epitet cenzora. Kroz dramski program uključivali smo umjetnike iz drugih zemalja koji su mnogo više bili izloženi cenzuri. S druge strane, obilato je pomagan film i kultura. Danas budžeta za filmove gotovo da nema. Nema velikih izdavača kao što su bili Nolit, BIGZ, Prosveta koji su imali izvrsne urednike i štampali remek djela. Danas je sve u privatnim rukama koji prije svega, što je i logično, gledaju izdavaštvo kroz profit. Zbog toga smatram da je potrebno jedno jako državno preduzeće koji će u izdavački haos unositi neki red.
U svojoj knjizi ,,Kuća sećanja i zaborava” za koju ste dobili NIN-ovu nagradu tretirali ste temu zla. Više puta ste rekli da je zlo svevremensko i sveobuhvatno. Da li zlo mijenja svoje obličje i intezitet, pa se nekada manifestuje kroz ideologiju, politiku, diktaturu ili ovu tiraniju banalnosti koja je sada na snazi?
– Zla ima raznih vrsta. Ja sam pisao o zlu koje čovjek nanosi čovjeku. U svakom zlu ima nečeg metafizičkog. Ono ipak ne može nikada da pobijedi, jer po mitologiji jevrejskoj, hrišćanskoj, kao i drugih religija, postoje ljudi koje nazivamo pravednicima. U normalnim okolnostima ih ne primjećujemo, ali kada dođu mračna vremena oni su spremni sebe da žrtvuju da bi spasavali druge. Oni uvijek održavaju ravnotežu i nikada zlo nije dovelo do bezizlaza.
Dušanka Vukadinović
