Košarkaš Mičel Krik je unikatna osoba u svijetu sporta. Uvijek u potrazi za novim izazovima, naučio je da skače s padobranom, crta, pravi stvari od keramike, takođe trenira džiudžicu i boks.
Krilo i bek šuter Kluža i na košarkaškom terenu leti ka novim visinama. U meču karijere zabilježio je 46 poena za Saut Ist Melburn Finiks, a ove sezone u dresu Kluža u Evrokupu postao tek sedmi igrač u istoriji lige koji je upisao 40 poena na jednoj utakmici. U prvoj sezoni u ABA ligi prosjek mu je 17.2 poena, 4.1 skok i 2.2 asistencije. Sve ovo zavrijedilo je priznanje za idealnu petorku ABA lige i Evrokupa za ovu sezonu.
Sinoć je Kluž na svom parketu pobijedio ekipu Budućnost Volija i vraća se u Podgoricu na odlučujući meč četvrtfinalne serije ABA lige.
Mi smo sa njim o karijeri i životu razgovarali upravo u Podgorici.
Opisao je kao prelijep grad.
– Vrijeme je fantastično. Uživam. Proteklih nekoliko puta kada smo bili ovdje, imao sam priliku da boravim u hotelu na obali rijeke. Sada, kada smo u drugom dijelu grada, lijepo je prošetati se i njime. Toliko je divnih parkova. Pronašao sam mali potok i rijeku. Volim da provodim vrijeme u prirodi. Naročito nakon mnogo putovanja, lijepo je vratiti se na zemlju – kaže Krik.
Kada je saopšteno da je dio idealne petorke ABA lige, fotografija je govorila više od riječi. Na njoj drži ruku na srcu.
– To nikada nije nešto što kao igrač pokušavate da postignete. Samo želite da tim bude što uspješniji, da pružite najbolju šansu za što bolji ishod u utakmici, ne samo sebi, već cijeloj ekipi. Bilo je nevjerovatno vidjeti i saigrača Darona Rasela u idealnom timu Evrokupa. Posebno je svaki put kada budete nominovani, jer to pokazuje da je vaš tim dobro igrao, ali i da ste vi uključeni u proces tog uspjeha. Izuzetno jeste, ipak ništa nije bolje od osvajanja šampionata ili takmičenja u plej-ofu. To je ono zbog čega sam ovdje i zbog toga sam najviše uzbuđen – ističe Krik.
Nedavno je cio košarkaški svijet odao počast Dušku Vujoševiću, treneru i selektoru koji nije samo pravio košarkaše, već ljude od svakog igrača čiji je tim predvodio. Da li je takvog trenera imao i Krik?
– Bio sam vrlo mlad kad sam počeo da se bavim košarkom. Imao sam izvanrednog mentora u Džoiju Rajtu. Bio je jedan od mojih trenera u Adelajd 36ersima. Imao sam nevjerovatnog mentora i u Kenu Kolu koji je nedavno preminuo. Ken je bio neko sa kim sam donedavno provodio mnogo vremena u telefonskim i video razgovorima, razmnjenjivali smo dosta i poruka, dijelili ,,ratne” priče jedan s drugim. Imao sam zaista izuzetne trenere u 15, 16 godina profesionalne karijere. NBA, Kanadska liga. Kajl Džulijus, Vil Viver. Njih četvorica, Džoi, Ken, Kajl i Vil su bili ljudi koji su mi pomogli da se oblikujem kao osoba i da razumijem šta znači ostvariti uticaj kroz košarku koji se reflektuje van terena. Možeš biti čvrst, agresivan košarkaš ili veoma talentovan, ali ako si loš čovjek, to ništa ne vrijedi. Morate imati ličnost. Morate da poštujete sve navijače. Morate da se takmičite i morate da date primjer ljudima koji vas gledaju kod kuće. Uvijek se trudim da razmišljam o tome da me moji majka, otac i kćerka gledaju. Kakav primjer želim da im dam? Kakva inspiracija želim da im budem i kako želim da ih predstavljam? To je ono o čemu najviše razmišljam i što mi je uvijek u prvom planu i mislim da je zbog toga način na koji igram i kakav sam kao osoba takav – objašnjava naš sagovornik.
Za Krika je čast biti reprezentativac Australije. Sa ,,bumersima” je osvojio zlatnu medalju na Azijskom kupu 2017. godine u Libanu.
– Proveo sam dosta godina u reprezentaciji, do sredine svojih dvadesetih. Zatim sam otišao u inostranstvo i želio sam da se fokusiram na profesionalnu karijeru. Veoma je teško, jer obaveze reprezentacije u ,,prozorima” obično su u vrijeme u kojem morate da odustanete od profesionalnih ugovora da biste otišli na pripreme i ostvarili australijski san da predstavljate svoju zemlju. To jeste najveća čast koju imate u australijskom sportu. Za mene to znači isto što i prvog dana i ako ikada bude značilo drugačije, vjerovatno bi trebalo da prestane da se nosi zeleno-zlatni dres – smatra Krik.
Sjećanje ga je odvelo na Filipine gdje su ,,bumeri” igrali u proteklom, martovskom ,,prozoru” kvalifikacioni meč za Svjetsko prvenstvo protiv domaćina. Bio je to ponovni duel Australije i Filipina nakon osam godina i jednog od najvećih sukoba u istoriji košarke.
– Utakmica se igrala u veoma neprijateljskom okruženju Arene. Posljednji put bili smo tamo prije osam godina. Bila je tada ogromna tuča, mnogo neprijateljstva koje je dovelo do toga, vrlo visok nivo obezbjeđenja. Bio je stoga veliki pritisak oko tog meča i zaista smo morali da ga dobijemo. Za mene je to bilo nevjerovatno iskustvo. Bilo je sjajno ponovo biti dio toga. Podizao sam ruku tokom zadnjih 12 mjeseci da kažem kad god imam vremena u svom profesionalnom rasporedu, računajte na mene. Predstoje nam još neki ,,prozori” u Australiji, podigao sam ruku i za njih – ističe Krik značaj igranja za reprezentaciju.
On je u NBA ligi igrao sa Lukom Dončićem i Džananom Musom, sada mu je u Klužu saigrač Dušan Miletić. Pitamo ga što mu je najdraža karakteristika u balkanskom mentalitetu i koliko se taj duh razlikuje od australijskog.
– Efekat koji je balkanski duh imao na mene jeste da je to jedan veoma različit svijet. Način na koji se svaka od zemalja formirala i oblikovala kroz istoriju i iskustva. Ono što su moji pradjed, djed i majka morali da prežive u odnosu na to kroz šta su prošli saigrači vrlo je drugačije. Ne želim da kažem da je nečije lošije ili bolje, ali jeste jedno iskustvo. Kada sjednete s nekim, onda uistinu imate priliku da čujete ono o čemu govore, što to zapravo znači biti Srbin, Hrvat, Bosanac, Australijanac ili Amerikanac. Samo čuti Musinu, Lukinu priču kada sam bio u Americi, Miletovu sada kada sam ovdje. Mile i ja provodimo mnogo vremena zajedno u ovom klubu, kao što svi znaju, veoma smo bliski. Očigledno je vrlo da on mene voli više nego ja njega – kaže uz osmijeh.
Pojašnjava Krik da on tu njihovu povezanost naziva bratstvom.
– To je nešto u što čvrsto vjerujem i mislim da kada vam je stvarno stalo do nekoga, ta veza koju stvarate zajedno je bratstvo – objašnjava naš sagovornik.
Kaže nam i da je najinspirativniji igrač kojeg je ,,čuvao” Dvejn Vejd i to je bilo u njegovoj posljednjoj utakmici u NBA, pa to dodatno smatra posebnim trenutkom u karijeri. A najdraži koš u karijeri bio je za njega prvi u NBA zbog situacije koja je bila drugačija. Sjedio je na klupi, nije bilo u planu da ulazi u igru, jedan od saigrača je fauliran, povrijedio se, a pravilo je nalagalo – ukoliko igrač ne može da izvede slobodno bacanje, trener rivalskog tima bira koji će drugi košarkaš to učiniti. Kako je Krik sjedio u ,,civilu” i nije ulazio u igru, a bio mu je to prvi dolazak u NBA, trener odluči da to bude on, misleći da će biti nervozan i loš. Krik je ubacio loptu u koš u prvom bacanju i to je bio ujedno njegov prvi pogodak u NBA ligi. To iskustvo opisuje kao jedinstveno i srećan je što je bio dio njega.
Sportisti su ljudi koji imaju drugačiji, specifičan karakter, koji se mora prilagoditi svim okolnostima, od promjene kluba, saigrača, okoline do stalnog davanja svega od sebe iz utakmice u utakmicu, pobjedi i porazu. Kako on iznova izgrađuje karakter sa svakim novim klubom i okruženjem?
– Mislim da je karakter nešto što se formira tokom cijele profesionalne karijere. Ako morate da iznova izgrađujete ono ko ste ili da se uklapate u određeni scenario, onda to mjesto vjerovatno nije za vas. Postoji stara izreka – Ne možete umetnuti kvadratni klin u okruglu rupu, ali zavisi i koliko je velika ta okrugla rupa. Ako je kvadratni klin dovoljno mali, morate se smanjiti, a to ponekad nije ono što je potrebno. Ima jedan zanimljiv video koji mi upravo pada na pamet. Ljudi sa ADHD će reći: Evo makaze i parče papira. Neko kaže: Ono što želim da uradite jeste da to stavite sa strane i iskoristite ovo. Oni odgovaraju: Oh, ne, takav je osjećaj pridružiti se timu. Ponekad mislite da se morate uklopiti i biti dio programa, uroniti u sebe, raditi sve i biti svima najbolji prijatelj. Ali za mene to nije tako, ja samo želim da budem svoj. Želim da izađem i da nađem kafić, želim da prošetam parkom, želim da plivam u rijeci. Ljudi bi mogli da pomisle da sam lud što se bavim drugim sportovima ili imam druge hobije. Ali za mene, to sam ja. A ako se promijenim da bih se uklopio, onda neću biti iskren i neću biti stvaran. A to znači da će me neko pogledati i reći: Pa, ovaj tip je takav cio život, ali sada je veoma drugačiji. Neki ljudi to zovu zrelost. Mislim da je lažno i to nisam ja. Dakle, ili me voliš ili ne. U svakom slučaju, nije me briga. Ja sam srećan. Zadovoljan sam porodicom i krugom ljudi koje imam. I samo želim da nastavim da učim nove stvari i radim ono zbog čega se osjećam prijatno u ovom svijetu. Ako to znači da moram da budem malo više izolovan, jer se ljudima baš i ne sviđa ono što sam, onda je to u redu. Možda se jednostavno ne uklapam u tu gomilu – jasan je Krik.
Mišljenja je i da je način na koji igra ,,veoma nesebičan”.
– To je dobar balans da dovoljno brinete o drugima, ali i da budete sigurni da dobijate ono što vam je potrebno, jer ne možete da ostanete praznih ruku – smatra Krik.
Na čemu insistira u vaspitanju kćerke Mie?
– Najvažnija stvar koju želim da moja kćerka razumije jeste da kada me vidi kao uzor, zna da sam prošao kroz stvari sa namjerom da izvučem najbolje iz date situacije. Želim da se bavi onim u čemu se osjeća srećno i bezbjedno. Ona mora da vidi da je njen otac ispunjen u onome što radi i da posjeduje ono što je potrebno svakom muškarcu i ženi na ovom svijetu, a to su bezbjednost, sigurnost i ljubav. Ako imate te stvari, ništa vam više ne treba. Sve ostalo dolazi s tim. Ukoliko imate bilo što od to troje u izobilju, ide vam u životu prilično dobro. Moram da probam nove stvari, moram da iskusim sve to. Moram da saznam šta mi se dopada, a šta ne. I to će je učiniti dovoljno radoznalom da ide za čim god želi. Možda sam je malo, znaš, primorao na neke stvari, ali sigurno, ako joj se to svidi, nastaviće s time – pojašnjava Krik.
Naglašava da je oduvijek bio pobornik borilačkih sportova kako biste mogli da zaštitite sebe i druge ljude.
– Za mene je važno da mogu da zaštitim svoju porodicu. Volio bih da znam da imam kćerku koja je i sama sposobna da se zaštiti. Ali mislim da to dolazi sa teritorijom, kada imate djevojčicu. Ja sam njen otac i njen superheroj i ja sam neko ko je voli, bez obzira šta se dešava na ovom svijetu, bezuslovno. Tako da, ona će znati te stvari. Već ih zna. I svaki trenutak kada smo zajedno je poseban. Tako da nikada ne uzimam to zdravo za gotovo – ističe naš sagovornik.
Bojana Radonjić