
Glumica Anđelija Rondović dobitnica je mnogih domaćih i inostranih nagrada, od onih za uloge, scenski pokret, govor i dikciju do partnerskog odnosa. Stalna je članica ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2025. godine.
Od predstava u kojima glumi izdvaja ,,Siročad”, ,,Raspored časova”, ,,Bolivud” i ,,Što više jede, praznija postaje”.
Za MNE magazin govori o katarzi, prepoznatljivim segmentima našeg društva, prošlosti i sadašnjosti, te radionici glume za odrasle.

Devetog aprila na Index scenu Gradskog pozorišta Podgorica još jednom ćete iznijeti predstavu „Što više jede, praznija postaje“. Rediteljka Minja Novaković istakla je da je svaka proba počinjala rečenicom: ,,Ja ovo nikad nikom nisam rekla.” Koliko probe i samo igranje ove predstave budu iscjeliteljske i katarzične za Vas?
,,Nakon što mi je majka umrla, u kući se o njoj nikad nije pričalo, samo taj jedan dan kad je njoj bio rođendan” – rekla je meni draga osoba nekoliko dana prije premijere. To mi je dodatno osvijestilo koliko je važno da pričamo o smrti i životu. A mi, žene iz predstave smo intenzivno prolazile kroz proces. Otvarale se i slušale ono o čemu ne pričamo. Onda smo se i vraćale psihoterapiji, jer je teret nekad preveliki.
Prepoznatljivi dio našeg društva jeste ,,Ti si muškarac, ne smiješ da plačeš.”, ,,Naše babe i majke bile su jake žene, iznijele cijele porodice na plećima.” I onda nastaje tu ono ,,Ja moram da budem takav/takva, ja to mogu, ja ne smijem da plačem, ja sam jak/a.” Kako Vi gledate na ta očekivanja, kako se Vi borite s tim?

– Devetnaestog aprila je u KIC-u predstava ,,Raspored časova” u režiji Petra Pejakoviću, za djecu i za nas odrasle. Kad dođete, vidjećete kako mi zabrane pretvaramo u materijal za predstavu i javno govorimo o traumama, zato što znamo da sve što smo prošli kao mali, prolaze djeca i tinejdžeri sad i to još surovije, jer žive i u onlajn svijetu.

Edukacija je još jedan dio Vašeg rada, kroz radionice glume za odrasle. Koliko Vas taj rad ispunjava i kakve su reakcije nakon radionica? Koliko kroz pokret i improvizaciju sami učesnici radionice pronađu slobodu i talenat u sebi?
– Ko su odrasli koji žele da se igraju? Ko su kad igramo dječijih igara i kad su to posljednji put radili? To je taj kontrast koji me privlači. Zbog tih radionica imamo problem sa spavanjem srijedom i nedjeljom, jer smo nakon njih uzbuđeni, imamo višak adrenalina, mislimo i razgovaramo o stvarima o kojima ne pričamo. Ja sam zapravo pedagoškinja. Ona koja posmatra. Ja ne podučavam, imam privilegiju da me bogate tuđe priče i iskustva. Povjerenjem stvaramo neki babl, naš jedinstven prostor, neko mjesto u Bloku VI postaje mjesto za nas i naše nesigurnosti, ranjivost. ,,Umjetnost je onaj dio nas koji ostavljamo drugima” – Bakman.

„Slučaj virdžina“ je još jedno katarzično iskustvo koje nosite i vi glumci i publika i još jedna tematska specifičnost društva na ovom podneblju. Kako Vi gledate na tu tradiciju koju su naši preci prenijeli na nas i koju, možda i nesvjesno, svojim primjerom prenosimo na buduće generacije?
– Kako bi bilo lijepo da istopolne osobe mogu da usvoje djecu, da ne prebijamo na ulicama pripadnike kvir zajednice. Tako bi se odužili užasnom dijelu naše prošlosti u kojem smo kreirali virdžine, samo da žene ne bi naslijedile imanje. Učiti muškarce feminizmu će promijeniti stvari, za početak.
U kojim će publika još novim projektima moći da Vas vidi?

– Kad vidite naslov Siročad CZK Bijelo Polje, režija Zoran Rakočević, dođite, jer je to moja najbolja uloga i divan komad.
Bolivud, Raspored časova, Što više jede, praznija postaje su već na repertoaru Gradskog pozorišta, tako da bujrum, do nove sezone.
Bojana Radonjić


