“Ništa mi ne ide od ruke. Šta god da krenem da radim, prvo budem loš u tome, onda izgubim strpljenje i odustajem. I tako je sa svim: učenjem, treninzima, zdravom ishranom. Sa svim. Znam da neću biti dobar odmah u tim stvarima. Ali nemam strpljenja da čekam da se navike razviju i da mi to nešto dođe “prirodno”, bez prisila.”
Kada osoba započne nešto novo, vrlo brzo početno uzbuđenje bude zatrpano svjesnošću da je proces spor, da se javljaju greške, da jednostavno ne ide. U tim trenucima, osim misli “Ovo nije za mene”, javlja se niz tjelesnih i emocionalnih reakcija koje osobu smještaju na mjesto nelagode. Kako nelagoda raste, odustajanje postaje sve izvjesniji ishod.
Svjesnost o procesu koji se odvija između početka nelagode i odustajanja uglavnom izostaje. Naime, emocionalni, misaoni i tjelesni procesi se međusobno pojačavaju. Što je nelagoda veća, misli postaju kritičnije dok se ne pojavi ona misao koja “zatvori” cio pokušaj- “Nije ovo za mene”, “Možda još nisam spreman”, “Nije još vrijeme za ovo.” Energija je opala i osoba se uglavnom povuče, odustane.
Proces promjene često je intezivan i nelagodan. Dodiruje mjesta gde se osoba osjeća nedovoljno dobrom, nespremnom, izloženom. Javljaju se sumnje, stid, strah. S obzirom da se nastoji da se nelagoda izbjegne ili makar umanji, aktiviraju se mehanizmi koji imaju funkciju zaštite. Prekida se kontakt sa situacijom koja je previše intezivna i neprijatna, koja pokreće more nesigurnosti. S obzirom da je sa nelagodom teško biti u kontaktu, povlačenje i prekidanje predstavlja pokušaj organizma da uspostavi ravnotežu.
U kontaktu sa terapeutom, osoba ima priliku da osvijesti ono što do tada možda nije primjećivala, da prepozna svoje obrasce i mehanizme koji prekidaju proces promjene
Šta odustajanje donosi? Dobit od odustajanja nije uvijek lako uočljiva, pa često djeluje kao da je nema. Međutim, kada osoba odluči da se povuče ili da se ne izloži, ona ostaje zaštićena u okviru svojih postojećih uvjerenja. Nema izlaganja, nema rizika da se osjeti stid, nepripadanje ili neadekvatnost.
Istovremeno, izostaje i novo iskustvo. Bez njega, postojeća uvjerenja ostaju neprovjerena, a svaki naredni pokušaj lako se uklapa u već poznat obrazac, da je nešto teško, da ne ide, da možda “nije za mene”. Tako odustajanje, iako kratkoročno donosi olakšanje, dugoročno održava isti krug iz kojeg osoba pokušava da izađe.
Ostati u procesu, ne odustati, ne znači forsirati sebe bez granica. Ne znači ni ignorisati nelagaodu niti je “pobijediti”. Ostanak u procesu podrazumijeva prije svega osvješćivanje te nelagode i koji misaoni, emocionalni i tjelesni procesi se javljaju neposredno pred odustajanje. Zahvaljujući toj svjesnosti, osoba čini mali korak, ostaje sa nelagodom, ne bježi iz procesa. Time je takođe promijenjen i bazični obrazac, automatski odgovor koji se do tada primjenjivao: “Kada osjetim nelagodu, prekinuću proces jer mi je previše”.
Promjena takođe ne zahtijeva velike zahvate koji su teški za svariti. Ona se dešava kroz male korake. Nekada se oni čine malim, čak i beznačajnim. A zapravo, oni su ti koju osobu podržavaju da stoji na mjestu neprijatnosti i nelagode, i da ne odustane od sebe.
U tom procesu, terapijski prostor može biti značajna podrška. U kontaktu sa terapeutom, osoba ima priliku da osvijesti ono što do tada možda nije primjećivala, da prepozna svoje obrasce i mehanizme koji prekidaju proces promjene. Istovremeno, razvija i razumijevanje njihove funkcije, što može omogućiti da u narednim situacijama ostane u kontaktu sa sobom, čak i onda kada je to neprijatno.
Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]