„Niko nikada nije rekao šta se zapravo desilo sa mojim stricem. Samo znam da se njegovo ime ne spominje. Kao da je izbrisan iz porodice. O tome se kod nas nikada nije pričalo. Znalo se da postoji, ali bez ikakve priče o tome, čak nekako kao da je postojalo nepisano pravilo da se ni ne pita. Kad sam bila mala, mislila sam da je to normalno. Sada vidim da me ta tišina prati u svakom odnosu.“
( zapis sa terapije)
U svakoj porodici postoje teme o kojima se govori tiše,koje se izbjegavaju ili prećutkuju. Ponekad je riječ o događajima iz prošlosti, nekada o odnosima, a ponekad o osjećanjima koja nikada nisu dobila prostor da budu izrečena. Takve pojave nazivamo porodičnim tajnama.
Porodice kroz generacije prenose osim vrijednosti i uvjerenja, i događaje o kojima se ne može otvoreno govoriti. Tajna se često formira kao način da se zaštiti porodica od bola, stida ili konflikta. U trenutku kada nastaje, ona može imati funkciju očuvanja stabilnosti sistema. Međutim, ono što počinje kao pokušaj zaštite ponekad vremenom postaje teret koji oblikuje odnose među članovima porodice. Tajne su relacijski fenomen, a ne samo informacije koje se skrivaju.. One mijenjaju način na koji se ljudi povezuju jedni sa drugima i stvara granice između onih koji znaju i onih koji ne znaju, oblikuje bliskost i distancu stvarajući nevidljive saveze među članovima porodice. Ponekad tajna postoji između dvije osobe, kao savez koji ostaje skriven od drugih članova sistema. Nekada je locirana unutar cijele porodice, kao nešto što svi negdje znaju, ali se to ne izgovara. Prenosi se kroz generacije i postaje dio porodične kulture, iako mlađi članovi često ni ne znaju njen pravi sadržaj. Djeca su posebno osjetljiva na takve porodične dinamike. I kada ne znaju šta je tačno skriveno, ona često osjete da nešto nije u redu. Tišina, izbjegavanje određenih tema ili napetost u odnosima stvaraju osjećaj zbunjenosti. U radu sa porodicama često se vidi koliko djeca brzo osjete ono što odrasli pokušavaju sakriti. Dijete osjeća atmosferu, ali nema riječi da je objasni. Upravo ta praznina u razumijevanju može stvoriti anksioznost, osjećaj nesigurnosti ili krivice.
U praksi često vidimo da simptomi ponekad nose jednu simboličku poruku o onome što se u porodici ne izgovara. Neki simptomi postaju način da se tajna izrazi indirektno, dok drugi služe kao distrakcija od teme koja se ne može otvoriti. Kada se sadržaj tajne dugo potiskuje, emocije koje je prate su stid, strah ili krivica i mogu početi da oblikuju ponašanje članova porodice.
Važno je razlikovati tajnu od privatnosti. Privatnost je prirodan dio svakog odnosa i podrazumijeva pravo osobe da zadrži određene dijelove svog života samo za sebe. Tajna, međutim, često nosi snažnu potrebu da se nešto nikada ne smije izgovoriti. Ona je praćena osjećajem zabrane i straha od posljedica njenog otkrivanja.
Sistemska porodična terapija tajne posmatra kroz njihov kontekst. Nije svaka tajna jednaka.
Neke su neutralne i dio su razvojnih faza porodice poput adolescentnih tajni ili intimnosti između partnera. Druge mogu biti toksične, jer dugoročno narušavaju komunikaciju i povjerenje među članovima porodice. Postoje i situacije u kojima tajna ukazuje na ozbiljne i traumatske događaje koji zahtijevaju reakciju i zaštitu.. Važno je kakvu funkciju tajna ima u porodici, a ne samo šta to ona sadrži?
Kada je nastala? Koga štiti? Ko sve zna za nju? I šta bi se dogodilo kada bi bila otkrivena?
Ponekad član porodice otkriva tajnu terapeutu sa očekivanjem da će time problem biti riješen. Međutim, sama informacija nije uvijek dovoljna da promijeni porodičnu dinamiku. Mnogo važnije je razumjeti kako je tajna organizovala odnose i kakvu ulogu ima u održavanju homeostaze u porodici. Otvaranje tajne može izazvati intezivne reakcije od olakšanja do ljutnje, tuge ili osjećaja izdaje. Vrlo je važan kontekst sigurnosti i povjerenja u terapijskom procesu. Tek onda kada se stvori dovoljno bezbjedan prostor, članovi porodice mogu početi da istražuju šta bi za njih značilo da se o određenim temama govori otvorenije.
Sistemska porodična terapija tajne posmatra kroz njihov kontekst. Nije svaka tajna jednaka
U nekim slučajevima tajna se zaista otkriva i postaje dio porodične priče. U nekim drugim situacijama, proces terapije pomaže porodici da pronađe drugačije načine povezivanja, čak i kada sadržaj tajne ostane djelimično zatvoren. Važno je da komunikacija postane autentičnija, a odnosi fleksibilniji.
Porodice često vjeruju da tajne čuvaju stabilnost , i to ponekad zaista bude učinkovito ali za kraće vrijeme. Dugoročno gledano, ono o čemu se ne govori, neće samo nestati. Ostaje prisutno u neizgovorenim rečenicama, u napetosti koja se osjeti i kada niko ništa ne kaže. Možda zato tajne imaju tako snažan uticaj na porodične odnose. One nas zapravo podsjećaju na to da porodica nije samo skup događaja koji su se desili već i priča o onome što je moglo, ali nije smjelo biti izrečeno. Upravo tu, u tom prostoru, između izgovorenog i prećutanog često se krije najvažnije pitanje za svaku porodicu, šta smo pokušali da zaštitimo i po koju cijenu.
Kada porodica pronađe način da integriše teške ili bolne dijelove svoje istorije u zajedničku priču, često dolazi do promjene u dinamici odnosa. Ono što je bilo izvor napetosti postaje dio razumijevanja. Tišina koja je razdvajala članove porodice može se pretvoriti u prostor za razagovor. Rad sa porodičnim tajnama nije usmjeren na razotkrivanje, već na integraciju. Jer porodica ne postaje stabilna zato što nema teških priča. Postaje stabilna onda kada ima kapacitet da ih nosi.
Dragana Živković,
Psiholog i savjetnik sistemske porodične psihoterapije
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]