“Stalno o nečemu brinem. Kad se nešto dešava na poslu sav zaronim u to. Nosim to i kod kuće, dok putujem, uvijek. Ako nije stresno na poslu, onda su roditelji. Ako nisu oni, onda je to nešto treće. Jednostavno, uvijek postoji nešto na šta ću ja u potpunosti da se ustremim i da ne puštam. I naravno, uvijek se spremam za najgore scenarije. Ali sad sam nekako umoran od svega toga.”
Svijet je nepredvidivo mjesto. Koliko god nastojimo da ga osmislimo, da lična iskustva stavimo u kategorije, da ga učinimo što jednostavnijim, teško da ta akcija može biti efikasna. Neki događaji i okolnosti su jednostavno van naše kontrole. Stalna briga i pretjerana razmišljanja teško da osobu mogu učiniti pripremljenom za ono što dolazi. Ali se onda zapitamo, zašto smo skloni da brinemo i kreiramo najgore moguće opcije iz svakog događaja.
To analiziranje i ruminacije daju osobi privid kontrole. Nastaje osjećaj da ako su promislili sve, onda ništa ne može da ih iznenadi. Takođe, briga sprečava i kontakt sa neprijatnim emocijama kao što su strah i bespomoćnost, što dodatno podržava osobu da ostane u domenu razmišljanja. Iako iskustvo pokazuje da briga uglavnom bude nepotrebna jer se zamišljeni događaji i ne odigraju, osoba i dalje ostaje vjerna svom obrascu. Cijena tog obrasca postane vidljiva tek kada se javi osjećaj hroničnog umora, teškoće da se osoba opusti i stalan osjećaj da nikada nije zaista bezbjedno.
Osjećaj nepredvidivosti neke osobe nose i kao iskustvo iz primarne porodice. Kada su roditelji promenjivog raspoloženja, pretjerano kritično, nedovoljno podržavajući, emocionalno odsutni. Dijete uči da ono mora samo unaprijed da predviđa šta će se desiti. Time sebi omogućava određenu sigurnost u nedovoljno podržavajućem okruženju. Primjećuju sitne promjene u okolini i kod bliskih ljudi, daju im značenje i razvijaju fantazije o mogućim posljedicama. S obzirom da odrasli ne nude djetetu jasne načine kako da se samoreguliše, dijete može početi da razvija sopstvene načine da uspostavi osjećaj predvidljivosti, a jedan od tih načina može biti stalno promišljanje i briga.
Stalna briga i pretjerana razmišljanja teško da osobu mogu učiniti pripremljenom za ono što dolazi. Zašto smo onda skloni da brinemo i kreiramo najgore moguće opcije iz svakog događaja
S druge strane, takvo dijete odrasli često opisuju kao dobro, poslušno, zrelo za svoje godine. Umjesto da vrijeme provodi u bezbrižnosti djetinjstva, dijete počinje da misli, promišlja i pokušava da predvidi. Prostor za spontanost i bezbrižnost postaje sve manji. Nema prostora da zaista bude dijete. S obzirom da spoljna regulacija (npr od strane roditelja) uglavnom izostaje, dijete razvija svoj način. Naime, um postaje regulator. Briga je način da osjeti sigurnost.
Rano iskustvo značajno oblikuje ko smo mi kada odrastemo. Rano formirani obrasci se teško napuštaju, a za njima posežemo automatski, bez svjesnosti. Takođe, teško je pustiti nešto što je dugi niz godina donosilo sigurnost.
U terapijskom kontekstu, klijenti koji se pojavljuju sa temama preplavljenosti brigom, često se javljaju sa željom da razumiju šta im se to dešava. Žele analizu i objašnjenja. Na taj način svoj stari obrazac preliju i na terapijski kontekst.
Samo razumijevanje uglavnom nije dovoljno za promjenu. Poziv na kreiranje jednog novog iskustva je promjena. Iskustvo da se može biti siguran u kontaktu sa drugom osobom, sa osjećanjima koja se pojavljuju. U terapijskom kontekstu klijent postaje svjestan koja je funkcija njegove brige, ali i toga da mu to više nije potrebno na isti način kao i ranije. Naravno, sama svjesnost nije dovoljna da bi se promjena dogodila i da klijent odustane od svog obrasca. Svjesnost prati cio proces prihvatanja čemu ta briga služi, na koji način može i dalje biti korisna, ali i koje su čari života kada se briga bar malo smanji.
Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]