„Kod nas se nikad nije odustajalo.. Šta god da se dešava, kakvi god da problemi dođu, porodica ostaje na okupu. Tako sam naučila.. I mislim da je ispravno ali opet ponekad imam osjećaj da me ta rečenica više steže nego što me drži.“ (zapis sa terapije)
Svaka porodica ima svoje priče, rečenice koje se ponavljaju i ne dovode u pitanje, vrijednosti koje se podrazumijevaju, poruke koje oblikuju identitet. Te priče često nazivamo tradicijom, vrijednostima ili principima. U sistemskoj porodičnoj psihoterapiji one imaju i drugo ime, porodični mitovi, i one su te koje održavaju koheziju sistema i osjećaj da pripadamo.
Mitovi nam često daju odgovor na pitanje, ko smo kao porodica. Različiti trenuci krize, gubitaka, trauma daju porodici prostor da stvara svoj narativ kao zaštitni okvir.
Te priče pomažu sistemu da preživi , da održi kontinuitet kroz generacije ali i da njenim članovima da osjećaj ko su i gdje pripadaju. Porodica koja je preživjela rat može razviti mit o snazi i izdržljivosti. Porodica koja je doživjela javnu sramotu može razviti mit o zatvorenosti.
U terapijskom radu, genogram je jedan od najvažnijih alata za razumijevanje porodičnih mitova. Kroz prikaz najmanje tri generacije, postaju vidljivi obrasci koji se inače podrazumijevaju, bilo da je to ponavljanja razvoda, gubici, prekidi kontakta, tajne, dominantni i „jaki“ članovi porodice, „žrtve“, „spasioci“..Kada klijent pogleda genogram, desi se da zapravo prvi put vidi da porodični mit nije izolovan događaj, već obrazac. Rečenica „kod nas se sve izdrži“ , može biti povezana sa generacijama žena koje nisu imale pravo na izbor. Mit o uspješnosti može pratiti liniju emocionalno nedostupnih očeva. Zapravo, genogram bi bio laički rečeno mapa porodičnih odnosa.. i genogram ne negira mit, već ga sagledava u okviru porodične dinamike, stavljajući ga u jedan širi kontekst.
Kroz porodične narative provlači se priča o lojalnosti, koja predstavlja duboki osjećaj dugovanja porodici porijekla. Lojalnost je temelj pripadanja i bez nje nema identiteta. Međutim, lojalnost može postati rigidna kada se doživljava kao obaveza da se ponavljaju isti obrasci, čak i onda kada oni nisu dobri. U praksi često čujemo recimo: „Ne mogu da se razvedem, moji roditelji su ipak izdržali sve..“, i ovdje ne govorimo o jednoj racionalnoj odluci, već zapravo o emocionalnoj povezanosti sa sistemom. Osoba može osjećati da bi promjenom obrasca izdala porodični identitet.
Zrela diferencijacija ne znači prekid lojalnosti, već njeno redefinisanje. To je sposobnost da ostanemo povezani sa porodicom porijekla, ali da biramo drugačije kada je to potrebno za naš razvoj.
Jedan od snažnijih porodičnih mitova jeste mit o harmoniji, iliti ideja „kod nas se ne svađa“, i problemi se rješavaju tišinom ili ignorisanjem. Takav mit čuva spoljašnju sliku stabilnosti, ali često potiskuje autentične emocije
Porodični mitovi su često povezani i sa porodičnim tajnama. Informacija koja se krije jer bi mogla narušiti sliku o porodici ili poremetiti njen mir. Njena uloga je da na neki način štiti porodicu od kriza. Međutim, gledano dugoročno, ono o čemu se ne govori postaje emotivni teret. Djeca često osjete da nešto nije u redu, ali ne znaju tačno šta. Nemaju riječi da to objasne. Tada se mogu javiti anksioznost, zbunjenost i stalni osjećaj nelagode. Ono što se ne uključi u porodičnu priču ne nestaje, već se kasnije može pokazati kroz različite probleme ili simptome.
Porodica funkcioniše kao cjelina u kojoj se obrasci prenose transgeneracijski. Bowen je govorio o multigeneracijskom prenosu,načinu na koji se ne samo ponašanja, već i uvjerenja, strahovi i lojalnosti prenose sa jedne generacije na drugu. Porodični mitovi su dio tog prenosa.
Porodični mitovi služe homeostazi sistema. Oni održavaju stabilnost i štite porodicu. U trenucima krize, mit može imati zaštitnu funkciju i tada daje smisao, nudi pravac, smanjuje anksioznost. Međutim, kada se okolnosti promijene, a mit ostane nepromijenjen, sistem počinje da puca na mjestima gdje nema fleksibilnosti.
Jedan od snažnijih porodičnih mitova jeste mit o harmoniji, iliti ideja da se „kod nas ne svađa“, i da se problemi rješavaju tišinom ili ignorisanjem. Takav mit čuva spoljašnju sliku stabilnosti, ali često potiskuje autentične emocije. Sistem ostaje miran, ali ne i povezan.
Drugi čest mit je mit o snazi , vođen rečenicom: „mi sve možemo sami“. Ovaj narativ često zabranjuje traženje pomoći, pokazivanje slabosti ili priznanje ranjivosti. Djeca koja odrastaju u takvim sistemima uče da emocije drže za sebe, jer slabost nije dio porodičnog identiteta.
Promjena porodičnog mita često izaziva otpor. Kada jedan član sistema počne da postavlja pitanja, sistem reaguje. Može se javiti kritika, povlačenje ili osjećaj izdaje. To je prirodna destabilizacija prije reorganizacije. To ne znači odbaciti tradiciju, već je osvijestiti. Pitanje nije šta smo naslijedili, već šta od toga želimo svjesno zadržati. Porodični mitovi postaju podrška onda kada su fleksibilni. Kada dopuštaju razvoj, promjenu i prilagođavanje novim okolnostima. Kada nisu zabrane, već vrijednosti koje se žive svjesno. Jer tek kada osvijestimo priče koje nas oblikuju, možemo odlučiti koje ćemo nastaviti da pričamo, a koje ćemo preoblikovati za sebe i za generacije koje dolaze.
Dragana Živković,
Psiholog i savjetnik sistemske porodične psihoterapije
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]