“Naučila sam da sve moram sama. Ne želim da tražim pomoć jer na kraju uvijek zažalim. Moram nekako da se odužim za to ili ostanem sa utiskom da nekome nešto dugujem. Volim kada sve sama završim, ma koliko god bilo teško. Takođe, kada uspijem bez tuđe pomoći, potvrdim sebi, još jednom, koliko sam jaka i sebi dovoljna. To sam radila i kao dijete, to biram i sada.”
Tražiti pomoć ili podršku često se vidi kao znak slabosti. Jaki su oni koji mogu stvari da završe sami, koji, ma koliko je veliki problem, uspijevaju sami da ga prevaziđu. Kada se teškoće prebrode, ostaje ponos jer su uspjeli, opet sami da izađu na kraj sa svim. Bez tuđe pomoći. Opet se potvrdi “Ja sam jaka, sve riješim sama.”
Uvjerenje o snazi se izražava kroz postojanje polarnosti jak-slab. Ta uvjerenja mogu imati različite forme, ali je motiv uglavnom isti. Snažni ljudi ne traže pomoć i podršku, a slabi su oni koji uvijek posežu za okolinom i ne rješavaju stvari sami.
Osobe koje njeguju ovo uvjerenje okolini djeluju kao da se sa teškoćama suočavaju lako. Ostavljaju utisak osobe koja ni nema potrebu za podrškom, jer kao što je već rečeno, oni su samostalni, samodovoljni. U skladu sa tim, podrška često i ne dolazi.
Nekada najveća snaga nije u tome da izdržimo sami, već da dozvolimo da budemo viđeni u svojoj ranjivosti
Ono što ostane nevidljivo je kako se to uvjerenje kreiralo. Zapravo, ti “jaki” ljudi, često nisu postali takvi jer su birali, to je njihova strategija da se preživi. Ovakvi obrasci se uglavnom razvijaju jer izostaje spoljna podrška u ranom razvoju. Mehanizam za preživljavanje se tokom odrastanja učvršćivao i vremenom prerastao u uvjerenje da biti jak znači raditi i rješavati sve sam.
Dok drugi vide tu osobu kao snažnu, njen unutrašnji doživljaj često nosi duboko nezadovoljstvo i iscrpljenost. Cijena koja se plaća za ovu snagu može biti previsoka. Usamljenost koja spolja izgleda kao samodovoljnost. Izostanak kontakta i smanjen kapacitet da se pomoć prihvati, što drugi mogu doživjeti kao znak da pomoć nije ni potrebna. Nastaje nesklad između onoga što je vidljivo spolja i onoga što osoba zaista živi iznutra.
Takođe, osobe sa ovim uvjerenjem lako mogu izgubiti kontakt sa sopstvenim potrebama, kao što može i izostati svjesnost kada je potrebno posegnuti za podrškom. Paradoksalno, što je duže bila „jaka“, to joj može biti teže da sebi dozvoli da ne bude.
U terapijskom kontekstu, ovoj temi se može prići iz različitih uglova. Jedan način jeste rad na postojećem polaritetu. To podrazumijeva postepeno upoznavanje i prihvatanje aspekta koji je dugo bio potisnut – sopstvene ranjivosti i potrebe za podrškom. Ne sa ciljem da osoba prestane da bude jaka, već da proširi svoj kapacitet i omogući sebi izbor.
Promjene najčešće počinju malim koracima. Za početak, osoba će postajati svjesna trenutaka kada joj je teško. Zatim će postajati svjesna kada bi spoljna podrška mogla da bude značajna, a onda će primjećivati i kada je ona dostupna. Osoba otkriva kako je kada se oslanja na druge. Kroz ova iskustva uči da snaga i ranjivost ne isključuju jedna drugu, već da mogu postojati zajedno. Razvijaju se novi, fleksibilniji načini bivanja. Osoba zadržava iskustvo da može sama, ali istovremeno otkriva i mogućnost da bude sa drugima. A nekada najveća snaga nije u tome da izdržimo sami, već da dozvolimo da budemo viđeni u svojoj ranjivosti.
Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]