Obraz. Jedna riječ u kojoj je, bar u Crnoj Gori, odvajkada sadržano sve što jedan čovjek ima. Moral, čast, odgovornost, briga o drugima – u svoj svojoj srži biti i ostati čovjek, ma u kakvim okolnostima se našao.
,,Obraz” je i naziv filma Nikole Vukčevića koji je večeras, u podgoričkom Cineplexxu, premijerno započeo svoj bioskopski put, do srca i uma svakog gledaoca. Ispunio je četiri sale do posljednjeg mjesta i izazvao snažne emocije.
Priča je to, istinita, o sudbini pravoslavnog dječaka čija porodica na početku Drugog svjetskog rata biva ubijena od strane jedinice SS Skenderbeg. Bježi do kuće čovjeka kojeg ne poznaje, Albanca i muslimana Nura Doke koji biva stavljen pred izbor – predati dijete fašistima i spasiti sopstvenu porodicu ili se suprotstaviti ubicama i riskirati sve što voli kako bi sačuvao ljudskost. Ta odluka podsjeća današnji svijet na sve ono što obraz jeste i biće u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Da u najvećem mraku sija svjetlost.
Glumačku postavu čine Edon Rizvanoli, Igor Benčina, Nikola Ristanovski, Alban Ukaj, Selman Jusufi, Xhejlane Terbunja, Aleksandar Radulović, Branimir Popović, Ana Vučković, Zef Bato Dedivanović, Elez Adžović, Vuk Bulajić, Merisa Adžović i Hana Pavlović. Scenario filma temelji se na antologijskoj pripovijetki ,,Obraz (Legenda o Nuru Doki)” akademika Zuvdije Hodžića, a potpisuju ga Ana Vujadinović i Melina Pota. Direktor fotografije je Đorđe Stojiljković, scenograf Stanislav Nikičević, kostimografkinja Lidija Jovanović, muziku je komponovao Dušan Maksimovski, dok centralni muzički motiv – uspavanku – izvode Maša i Milica Vujadinović. Montažu potpisuje Olga Toni, vizuelne efekte Đuro Mihaljević i Đorđe Stojiljković, a zvuk oblikuju Igor Vujović i Dario Domitrović.
VUKČEVIĆ: Ispunjeno srce nekome je najveća nagrada
Nikola Vukčević nakon premijere kazao je za MNE magazin da je osjećaj kada je film napokon tu nakon osam godina rada na njemu odličan.
– Vrlo sam srećan zbog ove razmijenjene energije koju imam večeras u rodnom gradu. Više puta sam rekao, u nekom razvijenom svijetu možda i neko živi od kinematografije, a mi živimo za ovu vrstu razmjene energije, osjećanja da smo nekome ispunili srce i to je možda najveća nagrada koju ćemo mi doživjeti – ističe Vukčević za MNE magazin.
Posljednju ulogu Zef Dedivanović ostvario je u ovom filmu, a Vukčević nije želio da govori o njemu ni kroz rediteljsko oko ni kroz oko nekoga ko je odrastao uz njegove filmove, već o ljudskom doživljaju njega.
– On je vrlo teško bolestan ne samo prihvatio, već došao, probao, vježbao i napravio najbolji dio sebe, uprkos svim opterećenjima zdravlja sa kojima se susretao. Ali znate, u trenutku kad se upali kamera, on je najzdraviji čovjek na svijetu i onda se vrati svom bolovanju kad kažemo ,,stop”. To je bio on i duboko sam srećan i zahvalan što sam ga imao u ovom filmu. On je sam više puta rekao da je srećan što se ovim filmom oprašta od glume i za mene je to kapitalna stvar, za ono što smo zajedno uradili – kazao je Vukčević za MNE magazin.
Hrabro je, ističe naš sagovornik, biti čovjek i imati obraz ,,zato što na nekom materijalnom ste gubitku vjerovatno.”
– Materijalno je nešto na što je danas svijet okrenut. Tako da ovaj čovjek nije riskirao materijalne stvari, već život svoje porodice. To je nešto do čega nam je stalo – rekao je Vukčević za MNE magazin.
Pitali smo ga Kolika je važnost ovakvih filmova u današnjem svijetu, da nas vrate sebi?
– Mislim da je to pitanje koje ste postavili jako važno, ali na njega treba da da odgovor publika. Meni kao autoru je bilo važno i možda su autori usamljeni kauboji, ja u to nisam siguran, ali apsolultno mislim da je Vaše pitanje na mjestu, da ima svoju vrijednost i da kroz ovu vrstu odnosa publike ćemo da vidimo kako će to biti, da odmjerimo koliko je to važno – kazao je Vukčević.
Dodao je da u činjenici da su u premijernoj noći rasprodali četiri sale plus salu KIC-a njemu se čini da su ovakve priče važne.
– Evo, vidjećemo poslije par dana, ali večerašnje reakcije su bile više nego sjajne. Govorim o onim na novinarskoj projekciji, a isto tako vjerujem da će publika u salama reagovati na sličan način – istakao je Vukčević.
Saglasan je s utiskom da ovaj film govori univerzalnim jezikom.
RIZVANOLI: Nema dovoljno obraza u ovom svijetu
Edon Rizvanoli u razgovoru za MNE magazin istakao je da vjeruje da ima obraza u današnjem svijetu, ali ne dovoljno, a na svoju ulogu u ovom filmu gleda prvenstveno kao glumac i umjetnik, a onda i kao čovjek.
– Ovo je nešto što je univerzalno i nešto što je sad u vremenima u kojima živimo veoma važno, da se zna šta je dobro, šta je loše. Živimo u vremenima gdje ljudi treba da donesu odluke koje su ispravne – istakao je Rizvanoli koji tumači Nura Doku.
JUSUFI: U današnjem svijetu uopšte nema obraza
Kolega Selman Jusufi koji tumači Nurovog oca, ne dijeli njegovo mišljenje.
– U današnjem svijetu nema uopšte obraza. Mi glumci imamo pravo da se ponašamo fiktivno prema ovom svijetu, odnosno da polemišemo, nudimo da bez obraza nema života. Nije to materijalna stvar. Koliko će mislima o obrazu u filmu da se vjeruje i da se to prizna i primi kod publike, ne samo vaše nego Balkana, jer naš tim bio je prošle godine na dosta važnim festivalima, vidjećemo. Uvijek se obraćamo publici Balkana. Albancima, Crnogorcima, Srbima, Bosancima – rekao je Jusufi za MNE magazin.
Istakao je da je autor Zuvdija Hodžić napravio dobru priču.
– On je to odavno napisao, jer ja sam pročitao kao mlad to ostvarenje. Da ima više takvih autora, ne bi bilo toliko gluposti u bivšoj Jugoslaviji, toliko rata, toliko mrtvih, toliko genocida. Naš film nije politički, nije ni ratni film – rekao je Jusufi za MNE magazin.
Dodao je da mu je drago što Crna Gora ima najveće šanse u Evropi za snimanje filmova, jer ima more, planine i vazduh, sve uslove.
– Vi treba da zovete velike produkcije koje imaju veliku materijalnu moć da se s njima afirmiše Crna Gora, jer to ona ima – zaključuje ovim Jusufi razgovor za MNE magazin.
ADŽOVIĆ: Teška odluka donijeta je od strane oca u filmu
Elez Adžović, koji tumači Mehmeta, saglasan je s Vukčevićem da je ,,Obraz” film koji nosi poetsku snagu i sirovu istinu, jer teška je odluka koja se morala u filmu donijeti od strane oca.
– Mislim da ni odrasli ni lik mog oca ne mogu da odluče sami. Došlo je do toga da dijete odluči, što donosi sami značaj i veličinu te odluke – rekao je Adžović za MNE magazin.
B.Radonjić
Foto: B.Šekularac