– Ne voli čovjek jednog pisca samo zato što ga zabavlja, ili ga pred dileme stavlja, nego što ponekad slučajnošću otvara put njegovim sopstvenim idejama. Pomaže mu da se izrazi, sam sebe razumije, aktivira mentalno. To može biti i suprotstavljanjem i prihvatanjem. U svakom slučaju, posrijedi je nemušti dijalog. Čitanje mojih knjiga zamišljam kao razgovor sa mnom, ne kao puko slušanje – govorio je književnik, psiholog, mislilac i čovjek ispred svog vremena Borislav Pekić.
,,Zlatno runo, ,,Besnilo”, ,,Vreme čuda”, ,,Godine koje su pojeli skakavci”, ,,Kako upokojiti vampira”, ,,Hodočašće Arsenija Njegovana”, ,,1999”, ,,Odbrana i poslednji dani”, ,,Pisma iz tuđine”, ,,Atlantida”, ,,Novi Jerusalim” na najbolji način potvrđuju razgovor Pekića s čitaocem i dan-danas.
Rođen je u Podgorici 4. februara 1930. godine. Po sopstvenom priznanju, žao mu je bilo što se Podgorice ne sjeća.
– Tu sam rođen, ali odmah i iseljen silom očeve službe; iz Novog Bečeja i Mrkonjić-Grada imam mutna, nesigurna, možda i proizvoljna sjećanja; ali tu, kako lijepo rekoste, „diližansu snova“ kristalno jasno i upečatljivo, emotivno vrlo intenzivno ocrtavaju Knin, Cetinje i Bavanište – govorio je Pekić u intervjuu za ,,NIN” 1987, uoči dolaska na Cetinje da primi Njegoševu nagradu.
Tada se požalio:
– Cijelog života sam se selio, kao da sam nomad a ne građanin, i prave „kuće“ nemam, svoj pravi, jedini grad, svoje selo, svoj kraj.
Mišljenja je bio i da je ,,porodica iščezla iz romana kad je počela iščezavati iz naših života kao osnovna jedinica šire zajednice i kad je zamijenjena jakim samodovoljnim individuama, koje su se, odnekud, uvijek na kraju otkrile kao slabe upravo zbog nepostojanja korijena i prošlosti u porodici i genosu.”
Vjerovao je da je čovjek fragment prirode, a ne vlastite istorije.
– Prije njegove pojave priroda se iskazuje kao sistem nenarušene ravnoteže. Pojavom čovjekove inteligencije situacija u prirodi se mijenja. Prestao je vječni rat prirode i čovjeka. Čim je shvatio svoju moć, čovjek se prema prirodi počeo ponašati kao prema slučajnoj i nesnosnoj rogobatnosti u uređenom poretku vještačkih stvari, u svijetu vlastitih proizvoda, koji bi, inače, bez prirode bio savršen – govorio je Pekić.
Smatrao je dobrim što ništa nije vječno, ,,pa ni mi”.
– Budućnost će ili biti kao sadašnjost, pa nas neće trebati, ili će se od nje razlikovati, pa nas neće razumjeti. Treba gledati pravo. Jer da se htjelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju djece svoje, a ne djedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo – kazivao je Pekić.
B.R.