“Porodila sam se prije dva mjeseca. Spremala sam se za majčinstvo, ali za promjene koje doživljavam kao osoba – na to se nisam pripremila. A sve što doživljavam ne mogu da podijelim sa drugima jer vjerujem da me neće razumjeti.”
Malo je onih koji nikada nisu čuli rečenicu: „Biti mama je najljepši posao na svijetu.“ . Međutim, rijetko ko kaže ono što slijedi za njom. Za neke žene je to najlepši izbor koji su napravile, ali i izbor koji traži dosta odricanja i promjena.
Porođaj i period nakon porođaja predstavljaju jednu vrstu razvojne krize. Ne u patološkom smislu, već u smislu razvoja identiteta. Iz geštalt perspektive, žena prolazi kroz promjenu i razvija novu personu. Načini kontakta i figure se mijenjaju. Figura “žena koja sam bila” povlači se u pozadinu, dok nova figura “majka” je tek u nastajanju.
Žena koja se ostvarila u ulozi majke i dalje je odrasla osoba sa sopstvenim potrebama. Istovremeno, ona je majka potpuno zavisnog bića, partnerka, kćerka i zaposlena žena.
Kreiranje balansa između ličnih potreba i zahtjeva koji dolaze iz okruženja postaje značajno izazovnije.
Sa druge strane, žena se suočava sa gubitkom koji često ostaje neprepoznat. Žali za onim što je bila, za onim kako je izgledala, za slobodom koju je imala. U komunikaciji sa drugima, više nije ona fokus već malo biće koje je ona izabrala da donese na svijet.
Sukob realnosti i očekivanja postaju vidljivi na svim nivoima funkcionisanja. Polarnost između funkcionalnosti i iscrpljenosti često je najizraženija. Majke iz okruženja dobijaju poruku da nakon porođaja treba da budu u potpunosti funkcionalne, da ustaju, brinu i budu emocionalno dostupne. Istovremeno, njihova tijela šalju jasne signale umora i potrebe za odmorom. Ukoliko se ti signali ignorišu, nastaju novi izvori frustracije i sram koji vode tome da se majke povlače i ne komuniciraju ono šta im je zapravo potrebno. Njihove potrebe se ne uklapaju u sliku “Mama kakva treba da budem”.
Idealizovana slika majke snažno je prisutna u savremenom diskursu i žene je često usvajaju bez prostora da provjere da li ta uvjerenja odgovaraju njihovim potrebama
Zahtjev za stalnom dostupnošću nasuprot potrebi za povlačenjem, takođe je prisutan. Žene su svjesne da je drugo biće u potpunosti zavisno od njih, međutim, zaboravljaju da su one i dalje bića kojima je potrebno povlačenje kako bi se cjelokupno novo iskustvo integrisalo. Povlačenje omogućava proradu i asimilaciju svakog iskustva. Ukoliko ono izostane, stvari se vrlo često rade po automatizmu, jer to tako treba, a pravi kontakt izostaje. Iskustva ostaju neintegrisana, a kao takva predstavljaju dodatni izvor frustracije.
Idealizovana slika majke snažno je prisutna u savremenom diskursu i žene je često usvajaju bez prostora da provjere da li ta uvjerenja odgovaraju njihovim potrebama.
Iz tih nepropitanih poruka nastaju brojna „moranja“ koja stvaraju pritisak i udaljavaju od autentičnog iskustva majčinstva.
Biti mama je zaista teška i izazovna uloga. Dati majki prostor da se ponovo poveže sa sobom je zaista ključno. Dozvoliti i frustriranost i iscrpljenost je velika stvar. Prisustvo ove vrste fleksibilnosti podržava razvoj nove persone, omogućava majki da prepozna da ona može da se prilagodi, ali da i dalje treba sebi da omogući prostor za odmor i povezivanje sa sobom. Time žena kreira prostor za postepen razvoj persone majke, a ne za idealizovanu identifikaciju sa tom ulogom.
Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]