„Samo bih voljela da me neko ne treba bar jedan dan. A onda se odmah osjetim loše što sam to rekla, jer to su moja djeca, muž.. Nemam više osjećaj da imam svoje vrijeme. Kao da sam stalno mama, podrška, obaveza. A kad pokušam da kažem da mi treba pauza, ispadne da sam sebična, ili ja tako makar mislim.. . I tu se izgubim, jer mi je teško da kažem da mi treba nešto samo za mene, kao da time ugrožavam cijelu porodicu.“ (zapis sa terapije)
U porodičnom sistemu granice nisu dodatak odnosima već bi trebale biti njihov osnovni okvir. One određuju način na koji porodica funkcioniše, kako se uspostavlja bliskost, kako se regulišu emocije ali i kako se raspoređuje odgovornost među članovima. Bez njih, sam sistem gubi strukturu, dok opet sa previše granica, može doći do gubitka kontakta.
Porodica je kao organizam koji teži ravnoteži, tj. homeostazi. Granice predstavljaju jedan od ključnih regulatora te ravnoteže. One ne služe da bi se kontrolisalo ponašanje, već da bi se očuvao integritet i struktura sistema, toga ko je u kojoj ulozi, koliko su članovi povezani i koliko prostora svako ima za individualnost. Kada su granice nejasne ili narušene, sistem reaguje simptomima kroz konflikte, povlačenje, anksioznost, ili poremećaje u ponašanju djece.
Strukturalna porodična terapija Salvadora Minuchina jasno definiše granice kao linije koje razdvajaju podsisteme u porodici: roditeljski, partnerski i dječiji. Zdrava porodica ima jasnu hijerarhiju gdje roditeljski podsistem ima odgovornost vođenja, a dječiji podsistem prostor za rast i razvoj. Kada se ove granice poremete, dolazi do preklapanja uloga ili emocionalne zapetljanosti, individualne potrebe se gube u zajedničkim, i može doći do toga da dijete preuzima odgovornosti koje ne odgovaraju njegovom razvoju.
Nasuprot tome, kod porodica sa krutim granicama, podsistemi su previše izolovani. Emocionalni kontakt je smanjen, a problemi se rješavaju individualno, bez dijeljenja. Takva struktura može izgledati funkcionalno, ali često proizvodi osjećaj usamljenosti i emocionalne distance.
Roditelj koji je emocionalno dostupan, ali i dosljedan, omogućava djetetu da istražuje svijet znajući da postoji stabilna baza kojoj se može vratiti. Granice su tada zaštitni okvir, a ne ograničenje
Bowenova teorija porodičnih sistema dodatno naglašava važnost diferencijacije selfa kao sposobnosti pojedinca da zadrži sopstveni identitet u bliskim odnosima. U porodicama sa niskim stepenom diferencijacije, granice su nejasne i emocije se vrlo brzo šire sistemom, a pojedinci reaguju ili impulisvno ili se povlače u cilju zaštite. Visoka diferencijacija omogućava bliskost bez stapanja i autonomiju bez prekida odnosa. U tom smislu, granice su izraz emocionalne zrelosti sistema.
Teorija privrženosti pruža još jedan uvid u funkciju samih granica. Dijete se osjeća sigurno kada granice nisu nepredvidive. Roditelj koji je emocionalno dostupan, ali i dosljedan, omogućava djetetu da istražuje svijet znajući da postoji stabilna baza kojoj se može vratiti. Granice su tada zaštitni okvir, a ne ograničenje.
Ono što u svakodnevnoj praksi srijećemo kao problem sa granicama, rijetko se pojavljuju kao „problem sa granicama“.Zapravo se manifestuju kroz iscrpljenost roditelja, hronični osjećaj krivice, konflikte oko svakodnevnih odluka ili osjećaj da je porodica stalno u stanju napetosti. Roditelji se tada nalaze u stalnoj dilemi između popuštanja i kontrole, a djeca šalju signale kroz ponašanje umjesto kroz riječi.
Granice se ne uspostavljaju jednokratno. One se razvijaju kroz dosljednost, refleksiju i spremnost da se izdrži nelagoda koju promjena donosi. Kada jedan član sistema promijeni način postavljanja granica, cijeli sistem prolazi kroz fazu destabilizacije prije nego što se uspostavi nova ravnoteža…Npr kada roditelj počne jasnije da postavlja granice, sistem će se u početku opirati promjeni, ali dugoročno dobija stabilniju strukturu. Granice tada prestaju biti izvor konflikta i postaju oslonac.
Važno je naglasiti da granice nisu suprotne ljubavi. One su zapravo njen oblik. Granica nam govori: „Vidim te, ali znam i gdje sam ja.“ Granice ne znače udaljavanje, već jasnoću. One omogućavaju da se u odnosu ostane prisutan, a ne preplavljen. Da se voli bez gubitka sebe. Zdrava porodica je ona u kojoj granice pomažu da svako ostane na svom mjestu, u svojoj ulozi i u kontaktu s drugima. U tom prostoru porodica ne samo da opstaje, već ima kapacitet da se razvija.
Dragana Živković,
Psiholog i savjetnik sistemske porodične psihoterapije
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]